Iskazi svjedoka u utrci za pravdom

Advokat Radivoje Lazarević kaže da je efektivna korist od takvih iskaza mala jer branioci ne mogu ispitati svjedoka.

U sudskim institucijama kažu da se svi dokazi koji su uzeti na zakonit način cijene u odnosu na druge dokaze, i tokom izricanja presude se obrazloži zašto je nekome ili nečemu poklonjena vjera.

“Možemo imati iskaz umrlog svjedoka koji je u istrazi detaljno prepričao događaj, a možemo imati tri živa svjedoka koja posredno imaju saznanja o događaju, pa će se to sve zajedno cijeniti”, kaže Dalida Burzić, sutkinja Kantonalnog suda u Sarajevu.

Žrtve smatraju da je pogubno za državu da smrt svjedoka utiče na procesuiranje ratnih zločina, te misle kako pravosudne institucije moraju naći rješenje za to.

“Ako je žrtva pretrpjela gubitak, onaj koji je to uradio mora biti kažnjen, i mislim da bi pravosudne institucije trebale riješiti taj problem”, kaže Murat Tahirović iz Udruženja svjedoka i žrtava genocida u BiH.

Na suđenjima za ratne zločine pred Sudom BiH sve češće se čitaju iskazi umrlih svjedoka jer je od rata proteklo 20 godina.

Međutim, podijeljena su mišljenja koliko ti dokazi utiču na presudu, odnosno kako će se to u budućnosti odnositi na presude u slučajevima najtežih zločina počinjenih u BiH.

Iskaz umrlog i dodatni dokazi

Sutkinja Burzić objašnjava da je, shodno činjenici da ratni zločin nema “rok trajanja”, Krivični zakon Federacije BiH (FBiH) predvidio mogućnost da se tokom suđenja mogu čitati iskazi svjedoka koji su prethodno dati tužiocu ili istražnim organima. Prema krivičnim zakonima, presuda se može zasnovati na iskazima umrlih svjedoka uz priložene dodatne dokaze.

“U pravu nema matematike i nijedan dokaz nama, kao sudijama, nema unaprijed određenu zakonsku vrijednost, niti imamo knjigu po kojoj se boduju iskazi svjedoka, uključujući iskaz umrlog svjedoka. Svaki dokaz se cijeni pojedinačno i u međusobnoj vezi s drugim. Sve zavisi od konkretne situacije, i to se zove načelo slobodne ocjene dokaza“, kaže za BIRN sutkinja Burzić.

Sličnog mišljenja je i pravnik Jusuf Halilagić, koji objašnjava da iskaz uzet od svjedoka prije nego što je on umro nema težinu kao iskaz živog svjedoka, ali uz druge priložene dokaze ima svoju vrijednost.

Advokat Lazarević kaže da iskaz umrlog svjedoka u većini slučajeva nema veliku korist za presudu.

“Iskazi umrlih svjedoka su problem predmeta za ratne zločine. Biologija čini svoje, svjedoci umiru. A s druge starne, ulaganje takvih iskaza onemogućava nam da organizujemo odbranu na fer i pošten način“, kaže Lazarević.

Tokom suđenja Veselinu Vlahoviću za zločine počinjene u sarajevskom naselju Grbavica, Tužilaštvo BiH je, navodi Lazarević, uložilo 16 iskaza umrlih svjedoka, na koje je Odbrana prigovorila zbog nemogućnosti unakrsnog ispitivanja.

Vlahović je prvostepenom presudom Suda BiH osuđen na 45 godina zatvora.

Prema krivičnim zakonima u BiH, ulaganje ovakvih iskaza je dozvoljeno na prijedlog jedne od strana, s tim da se uz njih mora priložiti i dokaz da je ta osoba umrla.

Sutkinja Burzić kaže da su u predmetima ratnih zločina svjedoci “zlato” jer se na njihovim iskazima i svjedočenjima zasnivaju presude, ali je jako važno da je svjedok prethodno dao iskaz na zakonit način, i tu je velika odgovornost tužioca.

“U predmetima ratnih zločina, neki svjedoci su umrli a nisu pred nadležnim organima dali iskaz na način da su upozoreni na sve ono na šta bi bili upozoreni pred sudom. Mi takve svjedoke gubimo i, kao sudija, ne mogu prihvatiti taj zapisnik sa ispitivanja”, tvrdi Burzić.

Nada za optužene

Advokat Lazarević smatra kako iskazi umrlih svjedoka nemaju težinu kao svjedočenje živog svjedoka te da mogu smanjiti kaznu optuženima za ratni zločin. Lazarević kaže da je to objektivan problem i jako teško ga je prevazići. Stoga to, prema njegovim riječima, može biti nada za neke optužene.

Iz sudskih institucija poručuju da iskazi umrlih svjedoka ne bi smjeli biti nada za optužene.

“Tu je stalni sukob između prava i pravde. Mnoge stvari su po pravu, ali nisu pravedne. Kao sudija vam govorim da ne bi bilo u redu da onima za koje se jednog dana utvrdi da su krivi to bude slamka spasa”, kaže Burzić.

Žrtve pak misle da sudovi u BiH trebaju učiti iz prakse kažnjavanja počinilaca ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata.

“Nakon toliko godina, neki od počinilaca iz Drugog svjetskog rata su kažnjeni a imali su i po 90 godina, i vrlo su rijetki svjedoci za te slučajeve bili živi za vrijeme procesa, ali zato postoje i dokazi u spisu koji su uzimani od ljudi i to je dovoljno da se neko kazni za najstrašnija djela”, smatra Tahirović.

Činjenica je da će suđenja za ratne zločine potrajati, kao što je činjenica da će se, kako vrijeme prolazi, i broj umrlih svjedoka povećavati.

“Svi zločini neće biti završeni, i bit će sve više situacija gdje će se morati čitati iskazi svjedoka koji su prethodno uzeti, i sud će u skladu sa zakonom odlučivati o tome i donositi presude”, kaže Halilagić.

Govoreći općenito, kada budemo u situaciji da je većina svjedoka na suđenjima za ratne zločine preminula, Burzić kaže da će zakonodavac morati donijeti rješenje.

“Politička volja zakonodavca mora biti takva da se predmeti završe i da žrtve dožive obeštećenje, to je nužno. To se mora uraditi. Prema tome, te stvari ne mogu ostati neriješene”, ističe Burzić.