Plan za protjerivanje Bošnjaka i Hrvata nije postojao

Dok ga je Karadžić ispitivao, Krajišnik je izjavio da takav udruženi zločinački poduhvat “nije postojao”, kao ni plan za protjerivanje Bošnjaka i Hrvata sa srpskih teritorija.

“Da li sam namjeravao da uništim Muslimane i Hrvate”, pitao je Karadžić. “Mogu sa sigurnošću da kažem, a imam i dokaze za to, da je Karadžić bio daleko od takvih primisli i namjera. Takav plan nije postojao”, odgovorio je Krajišnik.

Haški tribunal je Krajišnika pravosnažno osudio na 20 godina zatvora zbog  prisilnog premeštanja, deportacije i progona Bošnjaka i Hrvata širom BiH. Poslije izdržane dvije trećine kazne, Krajišnik je 31. avgusta pušten na slobodu iz zatvora u Velikoj Britaniji.

Karadžić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske, optužen je za progon nesrpskog stanovništva širom BiH, koji je u sedam opština imao razmjere genocida. Njemu se sudi i za genocid počinjen u Srebrenici, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Potpuno netačnom, Krajišnik je nazvao i optužbu o trajnom progonu Bošnjaka i Hrvata. On je posvjedočio da je srpsko vođstvo “uvijek predviđalo da će biti nesrpskih područja” u srpskom entitetu u BiH.

Upitan da li je plan bio da se srpski entitet stvori zločinima, Krajišnik je odgovorio negativno, podsjećajući da je stvaranje nacionalnih jedinica u BiH bilo dio mirovnog plana prije rata, koji je opisao kao “najveću šansu za BiH”.

Po Krajišniku, u skladu sa mirovnim planom iz marta 1992. bilo je i šest strateških ciljeva koje je Skupština Republike Srpske usvojila u maju 1992., među kojima su bili razdvajanje od Bošnjaka i Hrvata, uklanjanje Drine kao granice među Srbima i podjela Sarajeva.

“Pogrešan je zaključak da je te ciljeve ostvarivala Vojska Republike Srpske (VRS), oni su bili politički i javno prezentirani međunarodnoj zajednici”, rekao je Krajišnik. Kao jedini cilj VRS-a naveo je “odbranu srpskog naroda i teritorija”.

Krajišnik je pobijao i optužbu da su srpske snage nasilno preuzele vlast u opštinama, tvrdeći da za to nije bilo potrebe, jer su Srbi u većini tih opština već bili na vlasti.

Politički vrh Republike Srpske, izjavio je Krajišnik, nikada nije želio da zauzme Sarajevo, iako je za to bilo i mogućnosti i “brojnih zahtjeva”. “Mi nećemo da uzimamo Sarajevo – hoćemo da imamo dio Sarajeva sa srpskom većinom”, bio je, po Krajišniku, stav Karadžića koji je znao da bi pokušaj osvajanja grada odnio “mnogo civilnih žrtava”.

Krajišnik je posvjedočio i da je Karadžić “zabranio da se napada Sarajevo”. O dvije eksplozije na pijaci Markale u kojima je stradalo mnoštvo civila,“naši vojnici su rekli da to nije granata s našeg područja, da je to podmetnuto”, kazao je Krajišnik.

“Srpska strana od toga je imala apsolutnu štetu, a korist militantni krugovi u Sarajevu koji su htjeli da ga predstave kao zatočenički logor i metu”, rekao je Krajišnik.

Krajišnik je negirao i da je u julu 1995. godine znao bilo šta o zločinu počinjenom u Srebrenici i da je o tome razgovarao s Karadžićem tokom niza susreta koji su imali u to vrijeme.

“Nije bilo nikakvih informacija da je iko ubijen…Kad bi neko postavio pitanje, rekli bi – ‘lažu’, nije tačno… O zločinima ni od međunarodnih predstavnika ja tada nisam čuo”, izjavio je Krajišnik.

Optužbi za uzimanje vojnika UNPROFOR-a za taoce, Krajišnik se suprotstavio potvrđujući Karadžićevu tvrdnju da su se “plavi šljemovi” prethodno stavili na stranu Bošnjaka, tražeći vazdušne udare na VRS.

Svjedočenje na suđenju Karadžiću, Krajišnik će nastaviti u srijedu, 13. novembra.