Za Srebrenicu krivi “opasni ljudi iz vojne bezbjednosti”

Kovač je rekao da Karadžić nije znao ništa o strijeljanju Bošnjaka u Srebrenici, s obzirom da je vrhovnog komandanta o tome morala izvijestiti služba vojne bezbjednosti, što se nije desilo zato što su počinioci bili iz njenih redova.

Za Bearu, načelnika sektora za bezbjednost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), Kovač je kazao da je “imao zločinački sklop još od ubistva 1991. na dubrovačkom ratištu”.

Haški tribunal je 2010. godine Bearu proglasio krivim za genocid u Srebrenici i nepravosnažno ga osudio na doživotni zatvor. Na tu presudu Beara je uložio žalbu.

Kovač je tvrdio da je Beara u Srebrenici “vješto izmanipulisao” komandanta VRS-a Ratka Mladića – kojem se također sudi u Tribunalu – time što je “izdavao naređenja u ime Mladića i davao izjave da mu je Mladić naredio pogubljenja”. 

Tokom “nezvaničnog prikupljanja informacija” o Srebrenici u septembru 1995. godine, Kovač je rekao da nije našao direktna Mladićeva naređenja Beari.

Kovač je za Mladića kazao da je “od smrti kćerke Ane, 1993. godine, bio u stanju koje je na momente izgledalo šizofreno i kao stanje smanjene uračunljivosti”, što je Beara znao i iskoristio da njime manipuliše.

Na pitanje predsjedavajućeg sudije O-Gon Kwona zašto o nalazima svoje nezvanične istrage nije obavijestio Karadžića, Kovač je sugerisao da je to namjeravao da učini po okončanju rata, zato što je u jesen 1995. to moglo izazvati sukob sa vojnom službom i “građanski rat”.

Karadžića, nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta njenih oružanih snaga, optužnica tereti za genocid nad oko 7.000 Bošnjaka iz Srebrenice počinjen u danima nakon što je VRS 11. jula 1995. zauzela tu enklavu. Njemu se sudi i za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. 

Na ovom ročištu u korist Odbrane je svjedočio i Mile Dmičić, koji je u julu 1995. bio šef Karadžićevog kabineta “za civilne poslove”. Dmičić je izjavio da tokom susreta sa Karadžićem 10. i 17. jula 1995. tema nisu bili zločini u Srebrenici, zato što nisu imali informacije o tome.

Po Dmičiću, Karadžić “nikada nije izgovorio ništa što bi ukazivalo da je znao” za strijeljanja zarobljenika, niti su on i članovi njegovog kabineta vidjeli bilo kakav izveštaj o zločinima.

“Karadžić nikada ne bi bio za strijeljanje, pod bilo kakvim okolnostima”, izjavio je Dmičić. On je tvrdio i da nije vidio nijedno od brojnih protestnih pisama koje su u to vrijeme međunarodni zvaničnici uputili Karadžiću.

Upitan zna li šta se dogodilo u Srebrenici, svjedok je odgovorio: “Nemam saznanja o tome, pogotovo u to vrijeme. Ni danas nemam saznanja o tome.” Dmičić je potvrdio da se “dobrim dijelom slaže” da je zločin u Srebrenici “velika namještaljka” i “podvala”.

Nekadašnji ministar informisanja Republike Srpske Miroslav Toholj, treći svjedok Odbrane na ovom ročištu, izjavio je da je Vlada Republike Srpske bila “iznenađena oslobađanjem Srebrenice”. 

“Iako još nisu bile okončane vojne operacije oko enklave, u Vatikanu, gdje se tada Toholj zatekao, svi su već pričali o zlodjelima”, rekao je Toholj, dodavši da to dokazuje da je “medijska kampanja očigledno bila planirana unaprijed”.

Iz razgovora koje su u to vrijeme vodili, Toholj je “stekao utisak da Karadžić nije znao ništa” o događajima u Srebrenici. 

Suđenje se nastavlja u utorak, 5. novembra.