Svjedok opisao nasilnog policajca

Čelić, koji je sa svjedočenjem počeo 30. augusta, naveo je da je u Stanicu javne bezbjednosti (SJB) Kladanj doveden 22. jula 1992. godine radi ispitivanja u vezi sa oružjem. Vojni policajac, za kojeg je saznao da je Gogić, pretukao ga je tri puta u ćeliji.

“Prvi put sam najviše stradao”, rekao je svjedok, pojasnivši da mu je krv tekla iz usta, nosa i lijevog uha.

Dok je bio u ćeliji, svjedok je, kako je naveo, svaki dan išao na ispitivanje kod inspektora Nusreta Muhića radi predaje ilegalne puške. On tvrdi kako nije imao ilegalno oružje, ali da je nakon nekoliko dana Muhiću priznao dvije puške. Objasnio je da se nije radilo o njegovom, već oružju nekog čovjeka iz obližnjeg sela Brnjica, koji ga je sakrio pored puta.

“Kada sam vidio da mom premlaćivanju nema kraja, priznao sam oružje koje je čovjek odložio”, kazao je on.

Čelić je rekao da je vojni policajac koji ga je tukao bio niži, svijetle kose, te da ga poslije toga više nije vidio. Pojasnio je da je na uniformi tog policajca bila pločica na kojoj je pisalo “vojna policija”, ali nije siguran da li je pisalo njegovo ime i prezime. Dodao je da mu u istrazi nisu ponuđene fotografije radi prepoznavanja, ali mu je ostao u “sjećanju”.

Čelić nije prihvatio tvrdnju Gogićevog branioca Fahrije Karkina da u istrazi nije dao opis tog vojnog policajca.

Svjedok je ustvrdio da je Muhić za vrijeme ispitivanja svjedoka mogao vidjeti njegove povrede.

Gogić, bivši vojni policajac, optužen je za premlaćivanje svjedoka Čelića, a Muhić, nekadašnji šef grupe za sprečavanje kriminaliteta u SJB-u Kladanj, da je propustio “da preduzme mjere radi osiguranja njegovog bezbjednog tretmana dok ta obrada traje”.

Zajedno sa njima, sudi se Safetu Mujčinoviću, Selmanu Busnovu, Zijadu Hamziću, Ramizu Haliloviću, Nedžadu Hodžiću, Harizu Habiboviću i Kahri Vejzoviću, bivšim pripadnicima Teritorijalne odbrane (TO), te vojne i civilne policije.

Nakon što su puške pronađene, svjedok je, kako je kazao, vraćen iz Kladnja u Stupare u zgradu prosvjetnih radnika, gdje su bili smješteni Srbi, a među njima i Dobrivoje Jovičić. On je ispričao da je Jovičiću opisao vojnog policajca, a on mu je rekao da se radi o Osmanu Gogiću, sa kojim je radio u istoj firmi.

Govoreći o uslovima u zgradi prosvjetnih radnika, svjedok je naveo da su stanovi bili namješteni, da nije vidio niti čuo da je neko maltretiran, te da smatra da su uslovi bili bolji nego izbjeglim Bošnjacima u obližnoj školi. On se požalio na ljetni period, rekavši da civilni policajci, koji su ih obezbjeđivali, nisu dozvolili izlazak ni otvaranje prozora.

Čelić je dodao da mu je Mujčinović učinio neke sitne usluge, kao popuštanje lisica kojima je bio vezan nakon što je odveden na ispitivanje zbog oružja. Prema optužnici, Mujčinović je bio komandir policijske stanice Stupari.

On je rekao da je osuđen na šest mjeseci zbog nelegalnog posjedovanja oružja u Tuzli krajem 1992. godine. On je rekao da je sudiji priznao da je oružje njegovo. Kazao je da je čuo da je srpsko stanovništvo na području Kladnja naoružavala Jugoslovenska narodna armija (JNA).

Suđenje se nastavlja 13. septembra, saslušanjem novog svjedoka Tužilaštva BiH.