Progon kao cilj VRS-a

Butler je pojasnio da je do tog zaključka došao analizirajući hiljade dokumenata Glavnog štaba i drugih jedinica VRS-a. On je, kao najraniji dokaz o namjeri VRS-a da protjera bošnjačke civile iz Podrinja, citirao “Direktivu broj četiri”, koju je Mladić jedinicama uputio u novembru 1992. godine. 

Mladić je tom direktivom naredio da se “neprijatelju nanesu najveći mogući gubici” i da se “prisili da sa muslimanskim stanovništvom napusti područje Birača i Podrinja”.

Napominjući da je civilno stanovništvo pružalo jedinu podršku bošnjačkim snagama, Butler je ocijenio da “napad na civilno stanovništvo nije ispravan, ni legitiman vojni cilj”.

“Mladićevo naređenje moglo je imati vojnu svrhu, ali je, istovremeno, bilo i očigledno nezakonito”, naznačio je Butler. 

Dodao je da se iz operacija preduzetih po “Direktivi broj četiri” vidjelo da “VRS nije pravila razliku između neprijatelja i stanovništva”. Tim operacijama je srpska vojska do proljeća 1993. u Srebrenicu sabila hiljade izbjeglica iz okoline, nakon čega je pad enklave bio spriječen time što je bila proglašena za zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija (UN).

Da VRS, međutim, nije odustala od uništavanja enklava u istočnoj Bosni i protjerivanja stanovništva, Butler je zaključio iz dokumenta komande Bratunačke brigade u kojem se 1994. godine, poslije posjete Mladića, navodi da “moramo poraziti enklave i istjerati stanovništvo”. U dokumentu se prvi put pominje i stvaranje nepodnošljivih uslova u enklavi kako bi Bošnjaci bili primorani da “masovno odu” zbog nemogućnosti opstanka. 

Ekspert Tužilaštva podvukao je da je to praktično značilo da “svi Muslimani moraju da odu”, ocjenjujući da “protjerivanje stanovništva nije bilo zakonit vojni cilj”.

Mladić, bivši komandant VRS-a, optužen je za genocid počinjen u julu 1995. nad oko 7.000 srebreničkih Bošnjaka. Optužnica tereti Mladića i za progon hiljada žena, djece i staraca iz Srebrenice, te progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, koji je u sedam opština poprimio razmjere genocida, kao i za terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

U martu 1995, kako je rekao Butler, uslijedila je “Direktiva broj sedam”, koju je potpisao predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant njene vojske Radovan Karadžić. Tom direktivom, prema riječima Butlera, Karadžić je naložio da VRS u Srebrenici i Žepi stvori “nepodnošljive uslove potpune nesigurnosti, bez nade u dalji opstanak i život stanovništva”. 

Naglašavajući nezakonitost i te direktive, Butler je naznačio da je u načelu namjera VRS-a bila da “zaštićene zone moraju biti eliminisane”. Imajući u vidu da su snage Armije BiH (ABiH) bile u enklavama, u tome je, po njemu, bilo i vojne logike.

Po Butleru, u vrijeme “Direktive broj sedam”, VRS se “nadala da će stvoriti situaciju u kojoj bi međunarodna zajednica napustila enklave i povela sve sa sobom”, i nastojala je da “izoluje enklave dok ne bude nemoguće ostati u njima”.

Srpske snage su, ostvarujući taj cilj, dozvoljavale da u zaštićene zone uđu i isporuče se nedovoljne količine hrane, goriva i drugih osnovnih potrepština, ne samo za Bošnjake nego i za UNPROFOR, rekao je Butler. On je dodao da Srebrenica i Žepa nikada nisu bile demilitarizovane, uprkos sporazumu kojim su bile proglašene za zaštićene zone, i da je 28. divizija ABiH napadala okolna srpska sela i ubijala civile.

“Moj stav je da je VRS imala vojno opravdanje da u enklavama napadne 28. diviziju ABiH, koja je bila primjerena vojna meta”, kazao je vojni ekspert Tužilaštva.

Ispitivanje svjedoka Butlera biće nastavljeno u srijedu, 4. septembra.