This post is also available in:
Svjedokinja Mujdžić je ispričala kako je u proljeće 1992. situacija u Čarakovu bila napeta, zbog čega su Bošnjaci sa tog područja noćivali u šumama. Ona je kazala da su u maju granatirana bošnjačka sela, kada je ubijen njen sin Bahrudin.
Oko dva mjeseca kasnije, kako je navela Mujdžić, trojica srpskih vojnika koje nije poznavala su došla do njene kuće u Čarakovu.
“Moj sin Mirzan je bio tu u kući do naše. Rekao je da neće da bježi jer nije kriv ni za što. Vojnici su stali pred kuću i jedan je pitao: ‘Čiča, šta ćemo s ovim?’, a drugi je kazao da ga odvedu iza kuće. Onda je vojnik sa šeširom odveo Mirzana i pitao ga gdje je narod. Mirzan je odgovorio da ne zna i onda ga je ovaj ubio”, prisjetila se svjedokinja.
Kasnije je vidjela veliki broj vojnika pored svoje kuće i saznala da su Bošnjaci ubijeni kod obližnje džamije.
Dragomir Soldat zvani Čiča optužen je sa Velemirom Đurićem i Zoranom Babićem da su od kraja aprila do septembra 1992. učestvovali u progonu, ubistvima i drugim nečovječnim djelima počinjenim nad civilima nesrpske nacionalnosti s područja općine Prijedor.
Oni su optuženi da su 23. jula 1992. godine, s još nekoliko osoba, izveli muškarce Bošnjake iz njihovih kuća u selu Čarakovo kod Prijedora i potom ih strijeljali pred džamijom u selu.
Na ovom ročištu u korist Tužilaštva BiH je iskaz dao i Bego Mujdžić, sin svjedokinje Bahre. On se prisjetio da je 23. jula 1992. bio u bašti svog rođaka, nedaleko od kuća roditelja i brata Mirzana kada je čuo dolazak automobila.
“Čuo sam da se pozivaju ljudi, ali nisam izašao. Čuo sam da jedan vojnik pita: ‘Šta ćemo s ovim?’ i odgovor: ‘Vodi ga iza kuće.’ Onda su vojnici rekli: ‘Govori gdje su ljudi’, a moj brat je odgovorio: ‘Ne znam, matere mi moje.’ Tačno tada se čuo rafal. Onda sam čuo krik brata”, rekao je Bego Mujdžić.
Nastavak suđenja zakazan je za 2. septembar.
