Žrtve torture zapostavljene i zakonski nevidljive

Bivši logoraš Nedim Mustačević iz Tuzle ispričao je kako je tri dana krvario ranjen na borbenoj liniji i onda bio zarobljen od pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS). 

“Nakon zarobljavanja, prebačen sam u Prijedor, zatim u Bijeljinu pa onda u logor Batković. Sa tijelom punim metaka, tri dana sam ležao i krvario. Naživo su mi ih izvadili, a onda sam danima bio premlaćivan. U logoru su mi slomljeni ruka, nos, dva kičmena pršljena. Nismo se kupali po šest mjeseci”, prisjetio se Mustačević, bivši pripadnik Armije BiH (ABiH). 

Iako je prošlo 18 godina od završetka rata, logoraši i ostale žrtve ističu da ne ostvaruju gotovo nikakva prava. Čak i ona koja su uspjeli ostvariti, kako kažu, vlasti im ta prava polako uskraćuju.

“Da mogu, naši bi političari gumicom obrisali postojanje logora, logoraša, tortura… Meni je nekoliko puta smanjena invalidnost. Parlamentarci se svim silama trude da izmijene zakon, kojim će se oduzeti pravo tužbi protiv odgovornih za naš boravak u logoru. Nažalost, i uspjet će u tome”, dodao je Mustačević.

U BiH ne postoji zakon koji bi regulisao prava žrtava torture. 

Jedna od rijetkih organizacija koje svoj rad posvećuju zaštiti žrtava i borbi za njihova prava jeste Udruženje “Vive žene” iz Tuzle.  

“Pokušavamo kroz razne aktivnosti rehabilitacije žrtava govoriti o tome šta se desilo u ratu. To je važno jer samo kada javno zagovaranje uzme maha i kada svi građani shvate ljude koji su prošli strahote, možemo govoriti o procesu povratka i pomirenja u BiH”, kazala je Jasna Zečević, direktorica “Vive žene”.