This post is also available in: English
Ninković, koji je u ljeto 1995. bio ministar odbrane RS-a, izjavio je da je Karadžić bio protiv vojne operacije u Srebrenici, te da je svoju zabrinutost izrazio na sastanku Vrhovne komande kojem je i on prisustvovao.
Odnose između Karadžića i komandanta VRS-a Ratka Mladića, Ninković je opisao kao nepodnošljive, zato što je Karadžić, kao vrhovni komandant, “morao da dijeli vlast” s Mladićem.
“Karadžić nije imao nikavu ulogu ni odgovornost u odobravanju vojnih operacija, već samo u rješavanju logističkih problema VRS-a”, posvjedočio je Ninković.
Poslije pada Srebrenice, Karadžić je, po svjedokovom iskazu, bio preokupiran lošim funkcionisanjem civilnih vlasti u opštini i teškoćama u uspostavljanju vladavine prava i zaštite imovine svih civila, bez obzira na nacionalnost.
Karadžić je optužen za genocid počinjen nad oko 7.000 srebreničkih Muslimana, kao i druge zločine u BiH. U odvojenom predmetu za iste zločine sudi se i Mladiću.
Na pitanje tužilaca da li je, kao ministar odbrane RS-a, bio nadređen Mladiću, Ninković je odgovorio: “U komandnom smislu – ne, ali u smislu snabdijevanja vojske – da. Kao što ni Vrhovna komanda nije donosila operativne odluke, bila je više savjetodavno tijelo.”
Ninković, koji je za vrijeme srebreničke krize bio u zapadnom dijelu BiH, potvrdio je da je Ministarstvo odbrane RS-a, po nalogu Glavnog štaba VRS-a, mobilisalo autobuse i kamione kojima su hiljade srebreničkih Muslimana odvezene iz Potočara.
Za premještanje stanovništva, kako je kazao, saznao je gledajući televiziju.
Penzionisani pukovnik VRS-a Mirko Trivić posvjedočio je da Vrhovna komanda nikada nije smatrala da bi enklava Srebrenice trebalo da nestane. Nije postojao ni plan za eliminaciju bosanskih Muslimana iz Srebrenice.
Karadžić je, po Trivićevom iskazu, želio da se “spriječe daljnji teroristički napadi” iz enklave i “učvrste srpske linije oko nje”.
Trivić je u ofanzivi na Srebrenicu učestvovao kao komandant Druge romanijske brigade VRS-a.
U unakrsnom ispitivanju, tužiteljka Melissa Pack predočila je svjedoku “Direktivu 7”, kojom je Karadžić u martu 1995. naložio da VRS “dobro osmišljenim i planiranim dejstvima” u Srebrenici stvori “nepodnošljivu situaciju totalne nesigurnosti, bez nade u dalji opstanak i život stanovništva”.
Potvrđujući da je za sadržaj Direktive odgovoran onaj ko ju je potpisao, Trivić je, međutim, kazao da ostaje pri ocjeni da je njen cilj bilo uvođenje “sankcija” stanovništvu Srebrenice, kako bi ono “tražilo da se promijeni političko i vojno rukovodstvo koje ga svojim ispadima dovodi u stanje beznadežnosti”.
Trivić je dodao da direktiva “nije obavezujući, nego usmjeravajući dokument”.
Unakrsno ispitivanje Trivića biće nastavljeno 27. juna.
