Putem protiv zaborava

U autobus su ulazili jedno iza drugog, i za svega nekoliko minuta više nije bilo mjesta. Svi su tu: Prijedor, Konjic, Sarajevo, Gradiška, Banja Luka, Tuzla… I svi sa jednakom željom da “Put ka moru” konačno otpočne. 

Članovi Inicijative “Jer me se tiče” su 27. aprila zajedno obišli bivša mjesta zatočenja i poklonili se civilnim žrtvama rata različitih nacionalnosti. I oni, aktivisti, također različitih su nacionalnosti, ali u ovom autobusu to nikom ne smeta. Za “Put ka moru” odlučili su se jer, kako ističu, na hiljade Bosanaca i Hercegovaca svake godine tim putem odlazi na ljetovanje, ne znajući da prolaze pokraj mjesta gdje su bili zatočeni njihovi sugrađani samo jer su se “drugačije” zvali. 

Nakon 20-ak minuta vožnje od Sarajeva, autobus je prvi put stao. U grupi je nekoliko zbunjenih lica, pogleda usmjerenog prema objektu ispred kojeg su svi stali, i na kojem crvenim slovima piše “Kulturno-sportski i rekreacioni centar (KSRC) Hadžići”. 

Nikola Kuridža, aktivista iz Prijedora, okupljenima čita sažetak onog što se u tom objektu dešavalo civilima Bošnjacima iz Hadžića tokom 1992. godine. I moli da se minutom šutnje oda počast svim žrtvama nastradalim u tom objektu. Tišina je trajala puno duže od minute. 

Muk i nevjerica

Putujući ka jugu, skupa su obišli i druga mjesta zatočenja – Čelebiće u Konjicu, Muzej “Bitka za ranjenike na Neretvi” u Jablanici i Dretelj u Čapljini. 

Ispred svakog mjesta odzvanjaju riječi: “Ovdje su civili mučeni, premlaćivani, odvođeni na prinudne radove, silovani, seksualno zlostavljani, ubijani…” 

Među mnogim aktivistima vlada muk i nevjerica. Mnogi su prvi put posjetili ta stratišta, nisu imali nikakvih ili tek malo informacija o onom što se tu dešavalo. Kako ističe jedna od aktivistica iz Gradiške, uzrok problema nepoznavanja i neprepoznavanja zločina i patnji koji su počinjeni nad građanima različitih nacionalnosti leži i u činjenici što “ljudi u BiH ne posjećuju, niti obilježavaju mjesta stradanja drugih naroda, mada je to put ka pomirenju”.

Objekti koji su nekada bili mjesta zatočenja civila, danas nisu promijenili svoju prvobitnu namjenu. U kasani u Čelebićima je i dalje vojska koja s puškama na leđima čuva ulaz u taj kompleks, muzej u Jablanici i dalje njeguje uspomenu na važnu bitku iz Drugog svjetskog rata, u KSRC-u u Hadžićima i dalje se organizuju sportske i kulturne manifestacije, dok kompleks bivše kasarne u Dretelju izgleda napušteno.

Na spomen-ploči podignutoj ispred KSRC-a stoji da je tokom rata preko 500 Hadžićana prošlo kroz različite logore, te da je to znak sjećanja na njih. 

Sjećanja žrtava i dosadašnje presude različitih sudova jedine svjedoče o zločinima u drugim objektima jer ispred njih još nisu podignuti spomenici.

Dok mještanin Čelebića koji je stajao nedaleko od okupljenih aktivista nije želio govoriti o događajima iz 1992. godine jer “nije bio tu i ne zna ništa”, mještanin Jablanice kaže da se u objektu muzeja “ništa toliko strašno” nije desilo. Također dodaje da su u tom objektu Hrvati “bili samo privremeno zatvoreni”, i da spomenici možda i nisu dobar način obilježavanja zločina jer “mogu izazvati mržnju naroda”.

“Zločine treba zaboraviti na neki način. Mislim da je potrebno obilježavati samo velika mjesta stradanja”, ističe A.B. iz Jablanice.

U Inicijativi kažu da su “svojim dostojanstvenim i iskrenim činom željeli poslati jasnu poruku društvu da ne prihvataju negiranje zločina, diskriminaciju i politiziranje civilnih žrtava”.

“Sve civilne žrtve treba pamtiti i odati im počast kao građanima BiH koji su ubijeni samo zato što su pripadali nekom drugom narodu”, kaže Emir Hodžić, jedan od aktivista Inicijative. 

“Put ka moru” aktivisti su završili u Mostaru, gdje su sa Starog mosta bacili ruže u znak sjećanja na sve žrtve rata i poručili da nisu zaboravljene. 

Nepostojeći spomenik 

Prema postojećim presudama, u različitim objektima na području Hadžića srpske vlasti su tokom 1992. godine zatvarale nesrpsko stanovništvo. U tom periodu zatočenici su mučeni, silovani, ubijani, te odvođeni u nepoznatom pravcu, nakon čega im se gubi svaki trag. 

Iste godine, Armija BiH (ABiH) je u objektu u Čelebićima držala zatočene osobe srpske nacionalnosti. Presudama je utvrđeno da su zatočenici premlaćivani, ubijani, seksualno zlostavljani, mučeni i bili izloženi nehumanim postupanjima. 

U prostorijama muzeja u Jablanici, ABiH je, prema iskazima svjedoka i optužnici Tužilaštva BiH, tokom 1993. godine u zatočeništvu držala osobe hrvatske nacionalnosti. One su tokom zatočenja bile izložene mučenju, premlaćivanju, silovanju, odvođenju na prinudne radove… 

U jednom od, kako preživjeli kažu, najokrutnijih logora u proteklom ratu – Dretelju – Hrvatsko vijeće obrane (HVO) je od 1992. do 1994. godine zatvaralo Srbe i Bošnjake s područja Hercegovine. Civili i ratni zarobljenici su tokom zatočenja bili okrutno premlaćivani, psihički i seksualno zlostavljani, silovani, dok ih je određeni broj ubijen.