This post is also available in: English
Antić-Štauber u razgovoru za BIRN – Justice Report pojašnjava da su depresija, nasilno ponašanje, maloljetnička delinkvencija, sklonost ka drogi ili prostituciji, pa čak i fizička oboljenja uzrokovana stresom, moguće posljedice kod djece u BiH čiji se roditelji bore s nezaliječenim ratnim traumama.
Ovaj fenomen se naziva transgeneracijski prenos traume, a Antić-Štauber – koja radi sa žrtvama seksualnog nasilja i bivšim logorašima – tvrdi da su već vidljive posljedice po porodice ovih ljudi.
Ona pojašnjava da prenesene traume često dovedu do trajnih promjena ličnosti djece.
“U BiH se ne radi na pomoći ljudima koji su imali traumu i oni to prenesu na porodicu, djecu, što stvara novu traumatizaciju. Zavisno od dnevnih dešavanja i ‘okidača’, to dovodi do trajnih promjena ličnosti, što utiče na cijelu porodicu – a porodica nam je osnovna jedinica društva”, kaže Antić-Štauber.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), oko 10 posto stanovništva u BiH boluje od ratnih trauma, ali Antić-Štauber tvrdi da je taj broj mnogo veći, te da većina građana naše zemlje ima određenu vrstu traume uzrokovane ratom.
Zbog tako velikog broja trauma u porodicama, dodaje Antić-Štauber, mladi ljudi pribjegavaju drogi kako bi pobjegli od stvarnosti, ili se čak odlučuju za bježanje od kuće.
“Djevojčice znaju da odlutaju i to dovodi do ranih udaja, što opet dovodi do drugih problema. One se često sa 14 ili 15 godina odluče za udaju, i to su nerijetko promašeni brakovi jer nisu došli iz ljubavi ili stvarne odluke. One nisu zrele i te žene postanu žrtve kućnog nasilja”, navodi Antić-Štauber.
Prema njenim riječima, traume unutar porodica najvidljivije su u prognaničkim naseljima nadomak Tuzle.
“U tim prognaničkim naseljima sada imamo i treću generaciju, odnosno unučad ljudi koji su preživjeli rat a koji su traumatizirani. Imamo malu djecu koja imaju produženo noćno mokrenje, strahove…”, kaže Antić-Štauber.
Najteže posljedice prenosa traume na djecu, kako ističe Antić-Štauber, jesu fizička maligna oboljenja uzrokovana stresom, od visokog krvnog pritiska do raka.
“Imamo jedan primjer majke koja je civilna žrtva rata, seksualno zlostavljana, i njene djece koja su bila s njom u vrijeme dok je bila u logoru i dok joj se to dešavalo. Oboje djece je razvilo malignu bolest. Sin od 28 i kćerka od 23 godine razvili su maligne bolesti organa koji su povezani, kao reakcija na silovanje”, kaže Antić-Štauber pojašnjavajući da su djeca dobila maligne stresne bolesti.
Prema njenim riječima, odbijanje državnih institucija da se ozbiljno pozabave ovim problemima dovodi do “neprekidnog lanca trauma i problema” za cjelokupno društvo.
Antić-Štauber tvrdi da je problem prenošenja trauma na buduće generacije već godinama poznat psihijatrima i sociolozima, te je stoga BiH trebala biti spremnija za ovaj problem.
“Izgubili smo veliki dio vremena, jer smo sada 18 godina poslije rata. Mi smo izgubili jednu generaciju jer smo dozvolili da nam žene i muškarci koji su prošli kroz rat žive bez brige i prenesu transgeneracijsku traumu. Zato se broj traumatizirnih ljudi povećao indirektno”, dodaje ona.
Veliki problem za bosanskohercegovačko društvo, kako kaže Antić-Štauber, jeste što na državnom nivou ne postoje zakoni o žrtvama torture ili civilnim žrtavama rata.
Antić-Štauber je i predsjednica Udruženja “Snaga žene”, koje od 2002. godine radi na prihvatu povratnika u Srebrenicu, s ciljem smanjenja traume i stresa koje su ovi ljudi preživjeli.
“Odmah po povratku žena u Srebrenicu, počeli smo s grupnom psihoterapijom. Sada radimo na dvije lokacije – u Potočarima i gradu Srebrenici. To su velike grupe i s njima radimo grupnu psihoterapiju i socioterapiju. Posebno smo zadovoljni rezultatima radno-okupacione terapije, koja smanjuje traume i daje psihološko opuštanje i odvajanje od stvarnosti”, pojašnjava ona.
Doktorica Antić-Štauber tvrdi da se samo dugotrajnim radom s traumatiziranim osobama mogu prevazići posljedice po porodice i samo društvo.
