This post is also available in: English
Džemila Suljić je kazala da je 25. juna 1992. godine policija privela većinu muškaraca Bošnjaka iz Vihovića, a među njima i njenog sina Mirsada, te ih zatvorila u školu “Miladin Radojević” u Kalinoviku.
“Policija je sve ostale muškarce iz našeg sela, koji su se krili po okolnim šumama, odvela mjesec dana kasnije u ‘Barutni magacin’. Tada su mi odvedeni drugi sin i muž”, rekla je Džemila Suljić.
Prema kazivanju svjedokinje Suljić, prilikom zarobljavanja vidjela je optužene Predraga Terzića i Spasoja Dodera.
“Policajac Terzić je bio glavni. Zaprijetio mi je da će i mene zarobiti ukoliko ne pozovem sina i muža iz šume… On ih je u smrt odveo”, kazala je Džemila Suljić, dodavši da je posmrtne ostatke svoga muža pronašla “u tunelu kod Miljevine”, dok za kostima svoja dva sina još uvijek traga.
Uz Terzića i Dodera, Državno tužilaštvo za zločine u Kalinoviku tereti Milana Perića i Aleksandra Cerovinu.
Prema navodima optužnice, ovi bivši pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Kalinovik su 1992. godine učestvovali u zločinima nad nesrpskim stanovništvom s ovog područja, odnosno da su nezakonito hapsili civile i odvodili ih u školu “Miladin Radojević” i logor “Barutni magacin”, gdje je najveći broj zatočenih i ubijen.
Remza Šurković, druga svjedokinja Tužilaštva na ovom ročištu, rekla je da su krajem jula 1992. godine u selo Vihovići došli policajci, među kojima su, kako tvrdi, bili i optuženi Terzić i Cerovina, i uhapsili sve radno sposobne muškarce, te ih zatvorili u “Barutni magacin”.
“Mama je molila Terzića, koji je sa spiska čitao imena muškaraca, da ne odvode mog brata, a on je rekao: ‘Odvedoh ti ga pa ti crkni!’ Te riječi mi već 20 godina zvone u glavi”, kazala je Šurković, dodavši da je kosti svoga brata pronašla nakon rata.
Na ovom ročištu iskaz je dao i bivši policajac iz Kalinovika Nihad Suljić, koji je rekao da je uz oca i djeda “bio jedini muškarac iz sela Vihovići koji nije uhapšen i zarobljen” u ljeto 1992. godine.
“Prema meni su bili drugačiji jer su to sve bile moje kolege iz Kalinovika, ali vjerovatno i zbog toga što je moj brat bio vojno lice u Beogradu”, kazao je Nihad Suljić i dodao da je već u augustu iste godine, zajedno s ocem, prebačen u Podgoricu (Crna Gora), a potom u Sjenicu (Srbija), gdje je živio tokom rata.
Naredno ročište zakazano je za 21. juni 2011. godine.
