This post is also available in: English
U nastavku suđenja Radovanu Karadžiću pred Tribunalom u Haagu iskaz je putem videolinka iz Sarajeva dao Youssef Hajir, direktor ratne bolnice na Dobrinji, koji je kazao da je 1. juna 1993. u nekoliko minuta primio više od 100 ranjenih osoba.
“Bio je, mislim, Bajram, mirno jutro. Odjednom su dvije ili tri granate pale, a onda je došao ogroman broj povrijeđenih. Poredali smo te ljude u ljekarske i bolesničke sobe, na pod…nije se moglo proći između njih. Bolnica je bila puna ljudi. Mrtvačnica je bila puna, bili su jedni na drugima. (…) Skoro tri dana smo operisali ljude, a oko 40 smo poslali u grad radi intervencije drugih ljekara”, prisjetio se Hajir.
U optužnici protiv Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske, koji se tereti za kampanju granatiranja i snajperisanja Sarajeva, navodi se i incident 1. juna 1993. godine u sarajevskom naselju Dobrinja.
Tužilaštvo smatra da su tog dana s teritorije pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS) ispaljene dvije granate na grupu od oko 200 osoba koje su gledale ili sudjelovale u nogometnoj utakmici organizovanoj na jednom parkiralištu u tom naselju. Tada je, kako stoji u optužnici, poginulo više od deset osoba, dok je oko 100 ranjeno.
Hajir je tokom svjedočenja kazao da je naselje Dobrinja bilo izolovano od ostatka grada zbog čega je bilo neophodno postojanje bolnice koja bi mogla pružiti pomoć svim pacijentima.
“Dobrinja je bila u okruženju. Morao sam donositi odluke kako bi se ljudi izmjestili. To su zaista bile vrlo teške odluke koje sam morao donijeti da bi se spasio jedan život. (…) Na početku se nije moglo reći da je to bila bolnica u punom smislu riječi. Nismo imali skoro ništa. Ja sam prve operacije vršio stomatološkim instrumentima”, objasnio je svjedok.
U tom naselju, kako je rekao svjedok, tokom rata poginuo je veliki broj osoba koje su, zbog nedostatka grobova, sahranjivane u parkovima.
“To je jedna žalosna priča, za svo stanovništvo, sve ljude. Na Dobrinji nismo imali groblje na kojem bismo mogli sahraniti svoje mrtve. Ljudi su u parkovima, ispred svojih kuća i gdje god su mislili da ih ne vidi snajper ili da će ih nešto pogoditi, sahranjivali svoje. Nakon rata su ekshumirani i sahranjeni na gradskim grobljima”, kazao je Hajir.
Na ovom ročištu putem videolinka saslušana je i Fahra Mujanović, svjedokinja Tužilaštva, koja je kazala da je ranjena 8. juna 1992. godine tokom granatiranja Barica, kraj Sarajeva, gdje je živjela.
Karadžić je tokom unakrsnog ispitivanja svjedokinju pitao da li su u junu 1992. godine dejstvovale “muslimanske snage” s područja Barica, na što je odgovorila da “ne zna”.
“Gospodine Karadžiću, zamolila bih vas da me to ne pitate. Ja sam civil i time se nisam bavila. Sjedila sam u svojoj sam kući i tu sam ranjena. Mene to ne zanima, ne znam ništa o tim napadima. Nemam vam šta odgovoriti na ta pitanja. Nisam bila vojnik i ne znam“, rekla je svjedokinja.
Mujanović je dodala da je stanovništvo na tom području imalo jedino lovačko oružje i da nisu nikoga napadali nego “branili svoja ognjišta”.
Karadžić je pokušao da ospori ovu tvrdnju svjedokinje, te je rekao da su Barice bile “pune vojske” i da je sa tog područja “napadana srpska naselja”.
Optuženi je po okončanju ispitivanja ove svjedokinje rekao da ga Tužilaštvo “zatrpava dokumentima” i zatražio od Sudskog vijeća da im “naredi da preispitaju strategiju”.
Sudsko vijeće je više puta upozorilo Karadžića da svjedocima predočava dokumente o kojim oni ništa ne znaju, te da bi trebao voditi računa o vremenu koje mu je određeno za ispitivanje.
Nastavak suđenja, prema zvaničnom rasporedu Tribunala, zakazan je za 2. novembar.
A.A.
