Bol koja ni pod kožu ne može stati
This post is also available in: English
Izvođenjem uvodnih riječi Tužilaštva, 26. oktobra počet će suđenje Radovanu Karadžiću pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY). Tužilaštvo bi trebalo dva dana iznositi uvodnu riječ prije nego počne saslušavati svjedoke.
Karadžić je najavio da neće biti u sudnici jer nije spreman za suđenje. Ipak, Vijeće je odlučilo, suđenje će početi taj dan.
Za sada je Tužilaštvo Sudu uputilo listu sa 30 imena, a među njima je i ime Dženane Sokolović iz Sarajeva.
Iako još ne zna dan kada će biti u sudnici nasuprot Radovanu Karadžiću, može se desiti da to bude na godišnjicu njenog ranjavanja i pogibije njenog sina Nermina, što je bilo 18. novembra prije 15 godina.
Jedan snajperski metak pogodio je Dženanu u stomak i ubio njenog sedmogodišnjeg sina.
Svjedokinja opsade
Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, optužen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata počinjene u BiH od 1992. do 1995. godine.
Karadžić je, kako stoji u optužnici, od aprila 1992. do novembra 1995. učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem pokretanja i provedbe kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja civilnog stanovništva Sarajeva.
Vojna strategija granatiranja i snajperskog djelovanja, kako se dalje navodi u optužnici, vršena je zbog “ubijanja, sakaćenja, ranjavanja i terorisanja civilnog stanovništva Sarajeva”.
O danu koji joj je u potpunosti promijenio život Dženana je već svjedočila, i to krajem januara 2007. godine na suđenju Dragomiru Miloševiću, bivšem komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS). Milošević je nepravomoćno osuđen na 33 godine zatvora zbog opsade Sarajeva, a uskoro bi mu trebala biti izrečena pravosnažna presuda.
Dženana kaže da svjedoči – i prvi i ovaj put – zbog sebe i svog djeteta.
“Ja se ne bojim. Laži se bojim, a istine se nikad bojala nisam. Nikad. Rekla sam: ako me zovnu, ja odoh. (…) Puno mi znači, sine, kada ispričam šta se desilo, jer, što se kaže, tada insanu odmah bude lakše, kada sve ispolji iz sebe”, kaže.
I danas se živo sjeća dana kada je izgubila sina.
“Sjećam se da je bila nedjelja. Ponijela sam drva da naložim i govorila Nerminu da krene sa mnom i sa sestrom do škole, ali se on nešto ustezao i govorio: ‘Neću, mama, hoću kod nane.’ Jedva sam ga zamolila da ide, i krenuo je.
Tog dana stvarno nije bilo pucanja sve do Holiday Inna. Tu sam prošla kraj UNPROFOR-a s drvima, a mali mi je bio na lijevoj strani. Ništa nisam osjetila. Metak je meni ušao s desne strane i njemu pravo u obraz. Sjećam se da ga vidim kako leži…”, priča Dženana dodajući da i dalje čuva džemper koji je Nermin nosio na dan kada je ubijen.
Tokom opsade Sarajeva, u blizini hotela Holiday Inn, u samom centru grada, stradao je nemali broj civila, mada je i danas nemoguće utvrditi tačan broj. Većina je na tom mjestu stradala od snajperskog hica.
Dženana se sjeća i kako su njoj i njenom sinu pomogli vojnici UNPROFOR-a koji su u blizini imali jednu od kontrolnih tačaka, na kojoj su bili u transporterima. Građani su obično pretrčavali ulicu krijući se iza improvizovanih zaštita, spaljenih vozila ili kontejnera, a na dijelovima nije bilo nikakve zaštite, nego su bili izloženi direktnoj snajperskoj vatri koja je dolazila iz neposredne blizine, s druge strane rijeke.
“Tu sam dosta iskrvarila, ali sam bila svjesna sve dok hitna nije došla i odvezla me u bolnicu. Muž mi je došao drugi ili treći dan, i pitam ga za Nermina. Ni na hateru mi nije bilo da je dijete poginulo”, nastavlja Dženana i kao da reda slike ispred onog ko je sluša. Priča priču koju će ponoviti, i koju je već rekla, u haškoj sudnici.
“Teško mi se toga prisjećati. Teško je to. Mačku izgubiš pa ti teško. Nije Karadžić pucao, ali je on naredio. Niko nije rekao da su on ili Milošević pucali, ali su naredili vojsci. Mene je preskočio, ali je dijete ciljao. Ne trebam vam ništa pričati”, govori ova hrabra majka.
“To ne mogu nikad zaboraviti. Dok sam živa životom, dijete ne mogu nikad zaboraviti… On je meni, spavala ja ili bila budna, na hateru. On je sedam godina napunio i poginuo. Bio je razuman, sjeo bi ovdje sa mnom i govorio: ‘Pa, mama, kako ćemo, šta ćemo?’… Tačno kao da ga je zemlja sebi gojila. Da ti kažem, sine: da imam desetero djece – svaki prst kad porežeš, boli. To je dijete bilo… On je imao plavu kosicu u loknama, zelene krupne oči. Njega niko ne može zamijeniti…”, izgovara Dženana priču majki koje su izgubile dijete.
Tišina
I nije smrt djeteta bila kraj patnjama Dženanine porodice.
“Ukopali smo ga na groblju Humka jer je gore jedino bilo mjesta, pošto je sve tada bilo puno. Nisam imala sredstava da mu ja dignem nišane pa sam izganjala preko jedne organizacije da se to uradi. I danas kad se vratim s mezarja, po sedmicu dana sam mrtva. Ali šta ću, odem i obiđem”, kaže Dženana, koja danas živi na Bistriku u Sarajevu, u stanu od 18 kvadrata, s dva sina i mužem. Jedan sin, rođen nakon 1994. godine, zove se Nermin.
Na mjestu gdje je stradao njen sin, danas stoji ploča sa imenima onih koji su tu poginuli, ali njegovog imena nema. Dženana ne zna zašto.
“Čudi me da nisu i njegovu ploču stavili jer je i on ondje poginuo. Eto naše države! Potresa me to. Što su to oni bolji od njega?”, kaže.
Mada želi govoriti, svjedočiti o zločinu, Dženana kaže da već 15 godina najviše vremena provodi u tišini.
“Danas najviše volim kad sam sama, jer meni tišina odgovara. I oni kad odu u školu, ugasim televiziju i ispečem sebi kafu. Tada mozak odmaram i tako mi najviše odgovara. Do sada me se niko nije sjetio. Bila sam bez struje i vode. Danas eto kao imaš, što ono kažu, sve, ali života nemaš. Ne može više, sine, ne može ti pod kožu…”, završava priču koju će ponoviti na suđenju Radovanu Karadžiću kao jedna od prvih trideset svjedokinja Tužilaštva.
Dženana je, sudeći po Tužilaštvu u Haagu, vrlo važna svjedokinja u dokazivanju optužbi o napadima na Sarajevo, grad koji je 1.425 dana bio pod opsadom snaga VRS-a. Opsada Sarajeva najduža je u modernoj historiji. Civili su sve vrijeme opsade bili izloženi snajperskoj vatri i granatiranju, a grad je veći dio vremena bio bez vode i struje. Ne postoje precizni podaci o broju poginulih, ali postojeće procjene govore da je broj veći od 10.000, od čega je oko 1.000 djece.
Aida Alić je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected]. Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.