Mile i Radovan Popović, dvojica braće koja su iskaz dala na suđenju za zločine počinjene nad srpskim stanovništvom Krajine, opisali su kako su ih pripadnici Petog korpusa zarobili u januaru 1995. godine, te prebacili u Bihać, prvo u hotel “Park”, a potom u civilni zatvor Luke, gdje su ostali zarobljeni preko pet mjeseci.
“Gore u hotel ‘Park’ mi je došao Mehura Selimović i neki hrvatski vojnici, a kasnije smo saznali da nas hoće gore da predaju u Hrvatsku, ali Mehura to nije dao… To je bilo bolje nama, drugi ratni zarobljenici, koje je HVO (Hrvatsko vijeće obrane) zarobio, svi su bez glave završili, tako je on mene i brata spasio”, ispričao je Mile Popović.
Selimović se tereti, skupa sa Adilom Ružnićem i Emirom Mustafićem, za pomaganje i podstrekavanje zatvaranja pripadnika vojske i policije Republike Srpske, te civila, u zatočeničke centre u Bihaću, Cazinu i Bosanskom Petrovcu između 1994. i 1996. godine.
U optužnici stoji da je Selimović bio referent za kontraobavještajne poslove, referent operativca i zamjenik načelnika Odjeljenja službe vojne bezbjednosti Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), Ružnić pomoćnik komandanta za poslove bezbjednosti i referent operativca istog odjeljenja, a Mustafić pripadnik Vojne policije Petog korpusa ARBiH.
Svjedok Mile Popović je ispričao u sudnici da je nakon pet dana boravka u hotelu “Park”, s bratom Radovanom i još četiri vojnika Republike Srpske, prebačen u civilni zatvor Luke u Bihaću, gdje ga je ispitivao Selimović.
“Dao mi je papir da pišem šta znam. To je trajalo malo duže – par dana. Tražilo se da priznamo šta znamo, ko je ko… Fizičkog maltretiranja od strane Mehure nije bilo. Jedino što jeste bilo, rekao mi je da mi je ubio brata, i ako ne kažem sve, i mene će ubiti. Kasnije sam shvatio da je to samo prepad, jer sam nakon dva dana vidio brata”, kazao je on.
Tokom petomjesečnog boravka u zatvoru Luke, tvrdi Mile Popović, nekoliko puta su ga pretukli čuvari u zatvoru, ali nikada to nije prijavio, jer “nije smio”.
“Mehura nas je sviju nekoliko puta pitao da li nas neko dira, ali nismo smjeli da kažemo. Samo jednom smo mu rekli, kada je on saznao odnekud da nas je neko dirao. Tada je rekao da nas ne smije niko dirati, i poslije toga niko nas nikada nije dotakao”, zaključio je svjedok.
Prema navodima Tužilaštva, srpski civili i ratni zarobljenici su u zatočeničkim centrima fizički i psihički zlostavljani, te su “držani u lošim uslovima i prisiljavani na prinudne radove”.
Radovan Popović je kazao da je tokom pet mjeseci u zatvoru Luke više puta premlaćivan te odvođen na prinudne radove.
“Dok je Mehura bio tu, nije bilo maltretiranja, a kad ode, bilo bi. To su stražari radili. Nismo mu ni smjeli reći, pitao nas je, ali nismo smjeli reći… Samo jednom mi je gospodin Mehura naudio, jer mi je rekao da mi je ubio brata, i ja sam odmah rekao da i mene ubije. Kasnije sam vidio da je to samo metod ispitivanja, jer sam vidio brata”, prisjetio se svjedok i dodao da smatra da je prvooptuženi bio prisutan kada je ponovo vidio brata, te da mu je bilo “drago”.
Milovan Bjelić, treći svjedok Tužilaštva na ovom ročištu, ispričao je kako je u oktobru 1995. godine zarobljen na području Ključa, te odveden prvo do osnovne škole u Bravskoj, gdje je pretučen, a potom do kasarne “Adil Bešić” u Bihaću. Razmijenjen je u januaru 1996. godine.
“Tu su nas ispitivali, morao si da pišeš odgovore na pitanja. Ako ne pišeš odgovore, onda te preko leđa palicom. Kod mene je Emir Mustafić bio glavni u zatvoru. Bio je malo zdepast i jedna zjenica mu je sužena”, ispričao je svjedok.
Tokom unakrsnog ispitivanja Odbrana je pitala Bjelića kako mu je poznato ime trećeoptuženog Mustafića, te je svjedok rekao da 1995. nije bio siguran, ali da je prošle godine vidio da je “neki Mustafić uveden u pritvor radi zločina u Cazinu, Bihaću i Petrovcu”, te zaključio da se radi o istoj osobi.
Naredno ročište zakazano je za 7. oktobar ove godine.
