Teufik Bajrić, svjedok Tužilaštva BiH na suđenju za zločine počinjene u Ključu, govorio je o borbi građana da održe mirno stanje u tom gradu, te torturama kroz koje su prolazili nakon što su mnogi uhapšeni u maju 1992. godine.
“Vidjeli smo da je bezizlazna situacija i da nas čeka smrt, kao što su mnogi i završili. Mir se tu više nije mogao održati, mada nismo vidjeli razloge za sukob. (…) Bili smo voljni da se iselimo, ali su oni imali svoje ciljeve i planove da ono urade”, rekao je Bajrić.
Ovaj svjedok je dodao da je “rat u Krajini” počeo napadom na Bosansku Krupu “19. ili 20. aprila 1992. godine”.
Za niz zločina na području Ključa počinjenih tokom 1992. godine terete se Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović. Svu trojicu Tužilaštvo smatra odgovornim za organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
U optužnici stoji da su od 27. maja do augusta 1992. godine vojska i policija vršile pretrese sela na području Ključa, nakon čega su civili protivzakonito hapšeni i zatvarani na različite lokacije. Najmanje 1.161 muškarac s tog područja transportovan je u logor Manjača, gdje su zarobljenici premlaćivani.
“Iz sela Ramići, gdje sam živio, prvo je odveden Sabit Pajić i potom Ćazim Bajrić. Pozvali smo načelnika policije Vinka Kondića na telefon da ih vrate, i tada nam je rekao da je Pajić već u Banjoj Luci i da ga ne mogu vratiti, a Bajrića su nedugo potom pustili”, objasnio je svjedok.
Napad na sela Ramiće, Krasulje, Hripavce i Ošiljak započeo je, kako stoji u optužnici, 26. juna 1992. godine, prilikom čega je ubijen najmanje 21 civil, dok je oko 90 preživjelih muškaraca odvedeno u različite zatočeničke centre, te su “nakon obrade policije Vinka Kondića” prebačeni na Manjaču.
Zbog straha za život i od prisilnih odvođenja, mještani sela Ramići krajem maja 1992. godine iseljeni su u “improvizirano sklonište” u šumu. Nakon granatiranja mještani su se vratili svojim kućama, da bi potom bili uhapšeni i odvedeni u osnovnu školu u Donjim Ramićima.
“Vojska u Ramićima nam je rekla da moramo predati oružje, što smo i uradili, da bi nas potom odveli u školu, gdje su već bile žene i djeca. Njih su pustili kućama, a muškarce autobusima prebacili u osnovnu školu u Ključ, gdje smo tučeni i ispitivani”, rekao je Bajrić.
U toj školi Bajrić je ispitivan dva puta, da bi jedne prilike, zajedno s drugim zatočenicima, bio okrutno pretučen, zadobivši teške tjelesne povrede.
“Bubrezi su mi bili oštećeni, imao sam šest rebara slomljenih, pukla mi je lobanja i imao sam frakturu lica i nosa. Nakon tog premlaćivanja ostao sam nepomično ležati u sali. Tu je došao neki vojnik i repetirao pušku da me ubije, ali ga je u tome spriječio drugi, koji mi je potom stavio čizmu na vrat i pokušao me udaviti”, prisjetio se Bajrić.
U pratnji pripadnika “vojske ili vojne policije”, Bajrić je zajedno s drugim zatočenicima prebačen u Staru Gradišku, gdje je ostao “oko 15 dana”, nakon čega je odvezen na Manjaču. Bajrić je 31. oktobra 1992. godine iz Manjače razmijenjen u Travniku.
Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 5. oktobar 2009. godine.
