Bijeg od smrti

Zabilježile: Aida Alić i Dragana Erjavec (Kozarac)

Na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine Sulejman Kahrimanović (67) stajao je na litici zajedno sa sinom Mehmedom i drugim muškarcima koje su pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i Interventnog voda tadašnje milicije izveli iz autobusa i strijeljali.

Smatra se da je tog dana na Korićanskim stijenama ubijeno oko 200 muškaraca, među kojima i Sulejmanov sin. Njih 12 je preživjelo. Nakon 17 godina pronađeni su posmrtni ostaci 56 osoba. Za ostalima se još traga.

Sulejman kaže da je kolona sa autobusima i kamionima, koji su bili puni civila, zaustavljena na planini na dan kada je izvršen masakr.

„Kolonu su zaustavila četiri vojnika i naređuju nam da izađemo. Kažu, ne nositi stvari, neka stoje unutra…. Morali smo da stanemo u kolonu dva po dva. Prislonili su nas uz put i prebrojavali mlade ljude. Pošto su stariji ostali u autobusu i ja sam pošao, ali mi je neko rekao da se vratim nazad.

Oficir koji je stajao sa kokardom na čelu tražio je od ovoga što nas je postrojio tačan broj. Bio sam okrenut, tako da nisam čuo, ali po mojoj procjeni bilo je oko 350 ljudi. Tada su nam naredili da sjedamo svi u tri autobusa. Čak su nas i puškama nabijali unutra. Po trojica ili četvorica na sjedištima.

Kad smo došli na Korićanske stijene, na onu provaliju, autobus je stao. Tu je pala komanda: „Izlazi jedan po jedan!“

Iz našeg autobusa je izašao Darko Mrđa prvi, a ja za njim. U provaliji ima leševa koliko hoćeš i ne možeš disati od smrada. Haljina ima svukuda. Rečeno nam je da stanemo u kolonu dva po dva.

Naređeno nam je da napravimo tri koraka naprijed i, kad smo to uradili, prvi red muškaraca je bio na samoj provaliji. Rekli su nam da kleknemo i izvadimo novac i satove. Mladić kraj mene imao je zlatni prsten koji nije mogao skinuti. Tada neki vojnik reče da mu odsjeku prst, što oni zaista i učiniše.

Kad su sve pregledali i pokupili šta je u koga bilo rekli su: “Po krakom postupku, pali!“ Njih je bilo jedno sedam do osam iza nas. Stajao sam u drugom redu i odmah se bacio u provaliju, bez razmišljanja. Metak me okrznuo na glavi, ali to nije bilo opasno.

Uhvatio sam se za jedno drvo i sakrio pod panj. Tu je bila stara trava koja je narasla preko tog drveta tako da je izgledala kao neko sklonište. Čuje se kako pucaju, plač i jauci. Ljude koji nisu pali u provaliju gurali su nogama.

Nakon što sam čuo da neko govori da ispod litice visi čovjek pomisilo sam da su mene ugledali. Došao je neki sa puškom i počeo pucati. Vidim, nije me pogodio, skakao bih dole dalje, ali ne mogu – visoko! Odozdo se samo čuje plač, jeka, pomažu „brate, pomozi“….

Tada su otišli na drugu stranu i pucali. Vratiše se nakon sat i počeše ponovo da bacaju bombe i pucaju po leševima. Kada su kamioni otišli, polako sam izašao na cestu, izuo se i puzeći prešao na drugu stranu puta…

Već je pala noć. Ja sam legao na travu i odspavao. Naredno jutro krenem dalje i izađem na neku njivu gdje me spazi vojnik sa puškom na leđima. Dođe još ljudi. Ispitivali su me odakle sam i kako sam tu došao. Donijeli su mi da jedem i onda mi je taj vojnik rekao da me moraju povesti u komandu.

Tamo su me ispitivali i rekli da moram u glavnu komandu u Skender Vakuf. Kad smo došli u Skender Vakuf na kapiji nekog hotela predali su me vojniku. On me odvede u podrum u sobu u kojoj su plafon i zidovi već bili krvavi… Iz te sobe izvodili su jednog po jednog da damo izjave kod majora. Rekoše da su kriminalistička služba iz Banja Luke i da njihova vojska drži cijeli Vlašić. Obavijestili su nas da će nas petoricu voziti u bolnicu u Banja Luku.

Prvo smo odvedeni u bolnicu uho-grlo-nos gdje su nas odmah na ulazu počeli tući… Iste večeri došlo je njih šestoro i baseball palicama su nas pretukli. Bili smo krvavi. Ujutro nismo mogli raspoznati jedan drugog.

Naredno jutro su nas odveli za bolnicu „Paprikovac“ u Banja Luci. I tamo su nas postrojili uza zid i tukli. Neki mladić je došao i rekao im da prestanu, nakon čega su nas uveli u bolnicu.

Bio sam u sobi gdje je bilo 10 ljudi, četiri Hrvata i šest muslimana. Tukli su nas svaku noć. Donosili su kabl na čijem kraju su bile olovne kugle i tim nas tukli. U toj mojoj sobi, gdje sam bio 22 dana, ubijeno je pet ljudi. Svaku noć dolaze, ulaze unutra i tuku nas. Onda nas tjeraju da tučemo jedni druge.

Kada je bilo vrijeme za hranu, moraš kod vrata stati mirno, podići tri prsta i pozdraviti. U bolnici nismo dobivali vodu. Tjerali su nas da pijemo tuđu mokraću.

Ne daj bože nikome da ono proživi, niko živ.

U međuvremeno je tu u bolnici doveden i Sanamir Kljajić. On je 15 dana ležao među tim mrtvim na Korićanskim stijenama. Našao ga jedan pravoslavac i javio vojsci.

Jednog jutra dođoše dva civila i rekoše nam da njima pripadamo. Odveli su nas u komandu i nakon kratkog vremena rekoše da smo slobodni građani. Odvedoše nas, mislim, u džamiju Ferhadija u Banja Luci. Tu smo se skrivali 16 dana. Kasnije su nam neki ljudi pomogli da pređemo u Bosanski Novi, pa u Karlovac, u Hrvatsku, odakle sam otišao u Norvešku.

U Bosnu sam prvi put došao 1996. godine. Ova je Bosna moja, moja didovina. Ovdje živim, a u Norveškoj sam honorarno. Ovdje se nisam vratio jer nemam od čega živjeti. Bolestan sam i u godinama. Gore imaš sve, ali nemaš duše.

U koloni na Korićanskim bio je moj najstariji sin, Mehmed. Nije uspio preživjeti. On je iza sebe ostavio dvoje djece. Znam 86 ljudi koji su ubijeni na Korićanskim stijenama. Garantujem da je oko 400 do 500 ljudi poubijano gore, jer su i prije nas strijeljali.

Posmrtne ostake sina Mehmeda još nismo pronašli, a sad se nadamo da bi nešto moglo biti. Bitno je da se pronađu kosti mrtvih ljudi. Svaka je mati othranila svog sina krvlju i želi ga makar sahraniti.

Danas se ne osjećam vrlo dobro. Kako bih ti rekao, silna su djeca izginula i osjećam se kriv što nisam i ja otišao. To je sve mlađa generacija, mladi ljudi. Sve ispod 40 godina.

Uvijek kažem, ima Allaha i ta istina mora da ostane. Neko živ da to može dokazati.“

Darko Mrđa, bivši pripadnik interventog voda SJB Prijedor, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) priznao je krivicu za učešće u strijeljanju civila na Korićanskim stijenema. U martu 2004. godine osuđen je na 17 godina zatvora.

Rubrika “Moja priča” je specijalni dodatak Justice Reporta u kojem nastojimo zabilježiti životne priče ljudi koji su preživjeli strahote rata u Bosni i Hercegovini i koji žive među nama.

Balkanske istraživačke mreže vas pozivaju da nam pošaljete svoje priče o ratu, koje ćemo redovno objavljivati u sklopu našeg magazina. Pišite nam na [email protected]

Aida Alić i Dragana Erjavec su novinarke BIRN – Justice Report-a. Justice Report je online sedmična BIRN publikacija.

Vidi: Moja priča: Posljednji konvoj