Korićanske stijene: Ispovijest o zločinu

“Ja sam ispucao jedan rafal, ali ne do kraja. Kretao sam se postrane da ne bih pogodio pripadnike interventnog voda. Nisam ubacio rezervno punjenje. Nije bilo potrebe… Nestajali su ljudi…”

Ovim riječima Damir Ivanković opisao je strijeljanje oko 200 civila na Korićanskim stijena 21. augusta 1992. godine, u kojem je bio saučesnik.

Ivanković je dodao da je nakon strijeljanja dobio naredbu “od Dade Mrđe” da siđe niz provaliju i traži preživjele.

“Vidio sam dole neke polomljene ljude. Jednog sam i prepoznao, malog Sušića. Molio me je da ga ubijem, ali ja nisam mogao. Samo sam mu dao pištolj da se ubije i otišao sam”, rekao je Ivanković priznajući svoj dio krivice za počinjeni zločin.

Kako je rekao, učestvovao je u ubistvu “oko 70 ili 80 ljudi”.

Ivanković je u svom svjedočenju kazao da je vidio da su u strijeljanju učestvovali i Zoran Babić, Milorad Škrbić i Ljubiša Četić, koji su također optuženi pred Sudom BiH.

Oni se terete – skupa s Gordanom Đurićem, Miloradom Radakovićem, Dušanom Jankovićem i Željkom Stojnićem, bivšim pripadnicima Stanice javne bezbjednosti Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije – za zločin na Korićanskim stijenama, kada je ubijeno oko 200 civila iz Prijedora i okoline.

Ivanković je postao pripadnik interventnog voda 30. maja 1992. godine, “nakon bošnjačkog napada na Prijedor”, ali je prije postupanja morao, kao Hrvat, potpisati “papir o lojalnosti novoj srpskoj vlasti”.

Interventni vod je, kazao je, radio na osiguranju konvoja kojima su “Bošnjaci i Hrvati, svi nesrbi, iseljavani iz Prijedora”.

“Ljude koje smo obezbjeđivali pljačkali smo mi iz interventnog voda. To je neko odozgo naredio komandiru Miroslavu Parašu i tim je najčešće rukovodio Dado Mrđa. Njega su se svi bojali. Ljudima bi se davale kese i onda bi se sve to njemu predavalo. Kasnije, nekada bi nam poslali oko 100 maraka, ali ostalo je sve završavalo kod načelnika Sime Drljače”, pojasnio je Ivanković.

Paraš i Drljača su u međuvremenu preminuli, a Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom osuđen za ratni zločin na 17 godina zatvora.

Kako je Ivanković posvjedočio, zadnji konvoj u čijoj je pratnji učestvovao krenuo je 21. augusta 1992. godine, prema Travniku.

“Preko sredstava javnog informisanja – tada je bio samo Radio Prijedor – rekli su da svi koji žele otići mogu to uraditi s mjesta Tukovi”, dodao je Ivanković.

“Mi iz interventnog voda smo se javili u krugu policije i u nekoliko tura su nas prebacili do mjesta Tukovi. Tamo je bio jako veliki broj ljudi, Bošnjaka, Hrvata, čak i Srba, koji su se pozdravljali… Vidio sam da je došao Dule Janković u policijskom golfu, a komandir Paraš nam je rekao da se rasporedimo, svako da uzme jedan autobus ili šleper. Ljudi su ulazili u stare gradske kamione i autobuse, njih je možda bilo 14 ili 15. Ma, mislim da je 1.500 ljudi tamo bilo, sigurno”, nastavio je optuženi i dodao da je na Tukovima vidio sve ostale suoptužene.

Nakon polaska, konvoj je prvi put zaustavljen na raskršću kod Kozarca, “da bi se koloni pridružila četiri autobusa iz logora Trnopolje”.

“Nakon toga, stali smo još par puta. Jako je vruće bilo pa smo stajali i dizali ceradu na komionu da putnici mogu da dišu. Kada smo nakon Karanovca stali, izišao sam i prišao mi je Mrđa i dao vreću da se izvrši pljačka. Ja sam ubacio kesu nazad, ali je nikada nisam tražio nazad. To je Mrđa uradio na zadnjem stajanju i pobjesnio je kada je vidio kako malo novca u njoj ima”, kazao je optuženi.

Prema njegovom iskazu, konvoj je posljednji put zaustavljen na predjelu između Kneževa (Skender-Vakufa) i sela Imljani. Tom prilikom je vidio dva autobusa sa po 70 ili 80 civila, koji su sjedili pognutih glava.

“Stali smo jer je moj kamion bio među zadnjim. I došao je Mrđa, izveo me i uzeo kesu. Nakon toga, pokazao je na neke ljude, kao ‘ti, ti, ti…’, i oni su morali izaći iz mog kamiona i ući u autobus. Ja sam odmah znao da nešto nije u redu jer se to nikada ranije nije dešavalo, da se izdvajaju neki muškarci”, dodao je Ivanković.

On je ispričao da je pored dvaju autobusa sa zarobljenicima stajalo 12 ili 13 pripadnika interventnog voda, među kojima je prepoznao Paraša, Mrđu, Babića, Stojnića, Četića, Škrbića i Đurića.

“Mrđa je naredio da svi uđemo u autobuse. Ljudi su se već unutra trpali, u svakom je bilo možda 80 ljudi, i govorili su im da je razmjena, ali bilo je jasno da nema ništa od toga. Instinkt proradi u tim situacijama, i znao sam da ih nema više. Sa mnom su u kamion ušli Mrđa, Paraš, Babić i Četić”, dodao je Ivanković.

Nakon petnaestak minuta vožnje, nastavio je on, autobusi su se zaustavili, te je zatvorenicima naređeno da izađu i da se “poredaju u dvije kolone pored stijene”.

“Paraš i Mrđa su se konsultovali neko vrijeme, a onda je Mrđa naredio tim ljudima da se poredaju pored provalije i da pognu glave. Tada sam znao da će ti ljudi biti strijeljani, i tu već traje svađa između mene i Mrđe. Odbio sam to uraditi i on mi je rekao, ako neću, da odložim oružje i stanem s njima u vrstu. Kada je ljudima naređeno da stanu pored provalije… to je neviđeno, to je neopisivo…”, kazao je Ivanković.

Kako je ispričao, pucnjava je trajala petnaestak minuta, jer su zatvorenici i “sami skakali na oštre stijene”.

Odgovarajući na direktna pitanja Sudskog vijeća, Ivanković je rekao da je vidio Babića, Škrbića i Četića kako pucaju.

Ivanković je dodao da je čuo “rafale i pucnjeve od drugog autobusa, nekih 100 metara više”.

“Čula se pucnjava iz gornje grupe. Prvo sam čuo samo par pucnjeva, a kasnije i dvije detonacije, to je trajalo oko 15 minuta”, zaključio je Ivanković, dodavši da mu nije poznato da su u pratnji drugog autobusa bili optuženi Stojnić i Đurić, ali da nije vidio šta se desilo.

“Kada sam se vratio gore, otišli smo nazad do Kneževa. Pored puta vidio sam da Dušan Janković prolazi u policijskom golfu, i to me jako začudilo jer on nikada nije išao s nama”, ispričao je optuženi.

Po povratku u SJB Prijedor, interventni vod je “ukoren od načelnika Sime Drljače” zbog onog što su uradili, te su u septembru 1992. godine, po kazni, “poslani na vojnu obavezu”.

Ivanković je na kraju rekao da se kaje zbog nedjela i uputio je izvinjenje porodicama žrtava.

“Želim iskreno da kažem svoje kajanje. Žao mi je za sve što se uradilo… Iskreno mi je žao svih žrtava i porodica koje su izgubile svoje najmilije”, rekao je Ivanković.

Sudsko vijeće je nakon Ivankovićevog svjedočenja prihvatilo sporazum, kojim mu se prijeti kaznom u rasponu od osam do 15 godina zatvora, a presuda će biti objavljena u četvrtak, 2. jula 2009. godine.