This post is also available in:
Muhamed Hurtić, bivši zatočenik Kazneno-popravnog doma Kula kod Sarajeva, tvrdi da su zatvorenici ponekad dobivali batine od policajaca koji su ih čuvali, ali “ništa puno i veliko jer smo na to već bili navikli”.
“Jednom su nam upala dva pijana policajca. Istjerali su nas sviju iz prostorija na hodnik i tukli nas nogama, šakama, pendrecima… Nije bilo nekih povreda. Razbijen nos nama ništa nije značio. Uglavnom niko nije išao u bolnicu. Sutra smo to već zaboravili”, kazao je Hurtić.
U vrijeme dok je bio zatvoren na Kuli, od decembra 1992. do proljeća 1994. godine, upravnik je bio optuženi Soniboj Škiljević. Hurtić tvrdi da je njega često viđao, ali mu nije “zbog straha” prijavljivao ono što se događalo.
Uz Škiljevića, Tužilaštvo BiH tereti Radoja Lalovića za zločine počinjene na Kuli, gdje su zatvorenici “boravili u nečovječnim uslovima” i odakle su odvođeni na prinudne radove. Prema optužnici, do kraja 1992. godine Lalović je bio upravnik, a Škiljević njegov zamjenik, da bi od decembra 1992. do kraja 1995. godine i sam preuzeo funkciju upravnika.
“Svaki dan je bio opasan kada smo izlazili s Kule. Odvođeni smo na obavljanje radova, kao što je kopanje tranšeja, rovova na prvoj liniji, neki građevinski ili poljoprivredni radovi. Neki su tada smrtno stradali, a neki bili ranjeni”, kazao je Hurtić, opisujući kako je zatočenika Kasima Hurtića pred njegovim očima ubio “srpski vojnik”.
Dok su radili na Mojmilu (Sarajevo), kako je kazao svjedok, do njih je došao vojnik Goran Gravić, koji je bio snajperista, uzeo pištolj i pitao zatvorenike: “Koga nije strah smrti?”, te opalio.
“Vidio sam kako se Kasim previja. Tu je bio vojnik Srđan, koji je s nama prije toga razgovarao. Pitao je Gorana šta to uradi. Previli smo Kasima… Sjeli smo ga u neko vozilo, ali je bilo kasno. Znam da ga je neki logoraš ukopao”, kazao je Hurtić, dodavši da je i sam bio ranjen dok je obavljao radove.
Opisujući uslove na Kuli, svjedok je kazao da je “hrana bila slaba” i da misli da su jeli ono što bi dan ranije ostalo od osoblja.
“Kada smo tek dovedeni, nisam siguran jesmo li imali neke dušeke. Jesmo imali ćebad, ali ne mogu se sjetiti za ostalo. Znam da smo nekad kasnije dobili neke krevete”, kazao je svjedok, i dodao da “nikako nisu imali grijanje”.
Na početku zatočenicima nije bilo dozvoljeno ni da idu u toalet van prostorije u kojoj su bili, nego su ih stražari izvodili “kada su oni to htjeli”.
Prije dovođenja na Kulu, Hurtić, koji je inače iz Grabske kod Doboja, bio je zatvoren u logoru Batković kod Bijeljine, na Manjači, u Staroj Gradiški, te u nekoliko manjih objekata. Uhapšen je 10. maja 1992. godine.
Nastavak suđenja zakazan je za 4. juni 2009. godine.
