Zločin bez krivaca

Ni 17 godina nakon zarobljavanja i ubistava njihovih najmilijih, porodice 37 muškaraca iz Kasindolske ulice, u sarajevskom naselju Ilidža, nemogu naći mir u saznanju da je bar neko odgovarao za njihovu smrt.

Nakon što je poslije 15 godina pronašla i pokopala posmrtne ostatke svog 25-godišnjeg brata, Nisveta Zametica se suočila s novim šokom.

U martu 2009. godine, Vijeće Tribunala u Haagu je konstatovalo da ne postoji dovoljno dokaza da su muškarci iz Kasindolske ulice ubijeni, te je ovaj zločin izbačen iz optužnice protiv Radovana Karadžića, nekada prvog čovjeka Republike Srpske, pod čijom kontrolom su bile vojne i policijske snage.

“Kao da nisu ni postojali, ni živjeli… Kao da ih niko nije odveo… Mi imamo dokaze baš da su odvedeni i predati zvaničnim vlastima Republike Srpske, i kako Tužilaštvo bar na osnovu toga, tih svjedoka, nije moglo da dokaže da je Karadžić odgovoran za Kasindolsku?”, pita se Zametica.

Imena žrtava iz Kasindolske ulice do sada su se našla samo u nepravosnažnoj presudi Suda BiH kojom je Momčilo Mandić, bivši ministar pravde u Vladi RS-a, oslobođen odgovornosti za funkcionisanje Kazneno-popravnog doma (KPD) “Butmir” na Kuli.

U ovom dokumentu se navodi da je 37 muškaraca iz zatvora odvedeno u nepoznatom pravcu, od kada im se gubi svaki trag „i sa pravom se može pretpostaviti da su lišeni života“.

Zametica je nezadovoljna i razočarana odnosom pravosudnih organa prema stradanjima kasindolskih muškaraca, jer tvrdi da je tokom godina traganja za bratom i sama uspjela prikupiti podatke o osobama koje smatra odgovornima za ovaj zločin, a koje su tokom rata bile u samom vrhu Karadžićeve vlade.

Tužilaštvo BiH pak godinama ističe kako “vodi istrage” u vezi sa ovim ubistvima, međutim do sada nije uspjelo podići nijednu optužnicu protiv odgovornih za ovaj zločin.

Briga za komšije

Dana 14. maja 1992. godine, iz Kasindolske ulice u Sarajevu odvedeno je 38 muškaraca u KPD Kula. Petnaest godina poslije, posmrtni ostaci njih 37 pronađeni su u masovnoj grobnici na području Romanije. Jedini preživjeli, Rešad Brdarić, nakon sedam dana zatočenja izašao je iz Kule.

“Odnas 38 iz Kasindolske, izašao sam samo ja. Ostali su svi bili živi i zdravi po mom odlasku. Znam da su ih našli, da su pobijeni, ali meni nije poznata nijedna pojedinost o tome”, ispričao je Brdarić svjedočeći na suđenju Radoju Laleviću i Soniboju Škiljeviću pred Sudom BiH u Srajevu u martu 2009. godine.
Obojici se sudi za zločine počinjene u periodu 1992. – 1993. godine u logoru Kula kraj Sarajeva.

U maju 2007. godine, iz masovne grobnice Crni vrh na Romaniji, ekshumirana su tijela 37 muškaraca iz Kasindolske. Najmlađa žrtva bio je 18-godišnji Emir Hajdarević, koji je odveden i ubijen zajedno sa svojim ocem.

Stanovnici Kasindolske ulice, članovi porodica odvedenih muškaraca, prisjećaju se kako nije bilo sukoba s komšijama Srbima, te su u početku svi čuvali “zajedničke straže”.

“Negdje do polovine aprila, ovdje su se zajedničke straže držale i svi su govorili da ne daju nikome Kasindolsku, jer je ovo bila glavna ulica. Jednu večer su rekli da više neće zajedno da drže straže. Oformili su neke punktove, svakih 100 metara bila je neka njihova policija”, govori za Justice Report Itaba Turković, kojoj su 14. maja 1992. odvedeni muž i djever.

Nisveta Zametica je u proljeće 1992. godine pokušala ubijediti brata i zeta da izađu iz tog dijela grada.

“Uspjela sam da izvedem sestru i njenu djecu, ali brat i zet nisu htjeli da idu. Ostali su tu. Tek su napravili kuću, tek je uredili, sredili… Tu su se s komšijama Srbima dogovorili da će zajedno ostati i čuvati, da ovdje rat neće biti. Svoje komšije nisu željeli da ostave”, prisjeća se Zametica.

Nakon što je napustila Kasindolsku, Zametica je uspjela stupiti u kontakt sa svojim bratom preko telefona, predvečer13. maja, dan prije odvođenja.

“Zvala sam da dođu, da ih prijatelj kombijem prebaci. On nije htio na takav način da ostavi ostale. Uvijek je bio lafac, ničeg se nije bojao, ali sad sam vidjela da je uplašen. Ono što mi on nije rekao, osjetila sam kroz njegovu priču. Na daljinu smo se razumjeli šta je ko od nas mislio”, prisjeća se.

Sutradan, 14. maja, Nisveta je ponovo zvala komšije u Kasindolskoj kako bi razgovarala s bratom, ali niko se nije javljao. Kada joj se napokon javila komšinica, rekla je da su svi zarobljeni.

“Prvo su napadi bili ujutru, granatiranje, i onda su pozivali da se predamo. Prešla sam u kuću kod komšije s djecom, a muškarci su ostali da se dogovore, da vide šta će. Odlučili su da se predaju komšijama”, prisjeća se Itaba Turković.

Rešad Brdarić, koji je svjedočio na suđenju optuženima za zločine u Kuli, ispričao je kako su muškarci iz Kasindolske komšijama Srbima predali oružje, te se okupili oko kuće komšije Alije Durića.

“Sa automatskim oružjem, stajale sukomšije. Upisivali su imena i prezimena i šta je ko imao od oružja. Onda su nas odveli u pravcu Ilidže, u jednu kuću koja je bila pod pločom. Poslije smo odvezeni na Kulu, gdje smo podijeljeni u dvije grupe i zatvoreni. Čuvari su bili u plavoj policijskoj uniformi”, kazao je Brdarić.

Incident 13.2

Nečovječni uslovi boravka zatočenika u KPD-u Kula, kao i njihovo maltretiranje te odvođenje na obavljanje prinudnih radova, detaljno su opisani uoptužnici koju je Tužilaštvo BiH podiglo protiv Radoja Lalovića i Soniboja Škiljevića, tadašnjeg upravnika i njegovog zamjenika.

Njima se, između ostalog, na teret stavlja da su “imali znanje” da njima podređene osobe ili druga lica, “pretežno pripadnici vojske”, izvode zatočene osobe, a potom ih odvode na nepoznate lokacije, gdje su ih ubijali, te nisu poduzeli niti jednu radnju na prijavljivanju počinilaca tih ubistava.

Haško tužilaštvo je za ubistvo 37 muškaraca iz Kasindolske ulice optužilo Radovana Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta oružanih snaga, u optužnici podnesenoj u oktobru 2008. godine.

U prilogu optužnice, pod “Incident 13.2”, navodi se da je sredinom maja 1992.godine ubijeno 37 muškaraca iz Kasindolske ulice, koji su odvedeni iz KPD-a “Butmir” (Kula). Pet mjeseci poslije, odlukom Tribunala u Haagu, ovi navodi izbačeni su iz optužnice protiv bivšeg predsjednika RS-a.

“Navodni incident koji se pominje u paragrafu 13.2 (…) nije dovoljno potkrijepljen prvim dostavljenim popratnim dokumentom, u kojem se pominje da se 21. maja 1992. godine tih 37 muškaraca još nalazilo u zatočeničkom objektu u Kuli, ali on ne sadrži nikakve dokaze o ubijanjima. U drugom dostavljenom popratnom dokumentu, takođe se samo pominje hapšenje, ali ne i ubijanje 38 muškaraca u Kasindolskoj ulici 14. maja 1992. godine”, stoji u odluci.

U Haškom tužilaštvu kažu kako “u principu ne komentarišu ovakve odluke suda”, te nisu željeli odgovoriti na pitanje da li se vodi dodatna istraga kako bi se ovaj zločin rasvijetlio ili eventualno našao u optužnici protiv Ratka Mladića, bivšeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), koji se nalazi u bjekstvu.

Tužilaštvo BiH pak ističe kako vodi “nekoliko predmeta u kojima se provodi istraga za počinjeni zločin u Kasindolskoj ulici”.

“Što se tiče Tribunala u Haagu, prema mojim saznanjima, njihovo tužilaštvonije imalo na raspolaganju sve potrebne dokaze kako bi taj zločin mogao biti uvršten u optužnicu. Te dokaze su sada prikupili, ali će biti veoma teško da ih Sud prihvati i dopusti proširenje optužnice”, kazao je za Justice Report Behaija Krnjić, tužilac Tužilaštva BiH.

Zametica, koja je, kao predsjednica Udruženja “Žene Kasindolske 1992”, godinama tragala za sudbinom odvedenih muškaraca, smatra da postoje dokazi da je Karadžić odgovoran za ovaj zločin.

Ona posebno spominje dokument koji posjeduju oba tužilaštva – državno i haško – u kojem se navodi da se ljudi iz Kasindolske ne razmjenjuju jer je prilikom ispitivanja ustanovljeno da su “radikalni”. Dokument je navodno potpisao Milenko Tepavčević, tadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti Novi Grad.

Tepavčević je nakon rata radio u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), a suspendovan je 7. decembra 2007. godine zbog toga što se protiv njega vodila istraga uvezi sa ubistvima u Kasindolskoj. U SIPA-i za Justice Report pojašnjavaju da mu je krajem 2007. prestao radni odnos jer je “navršio 40 godina radnog staža”.

Nedavno se pojavio pred Sudom BiH kaosvjedok Tužilaštva protiv Radoja Lalovića i Soniboja Škiljevića, te mu je tada predočen dokument o kojem govori Zametica.

Dokument je 25. maja 1992. godine upućen Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu pravde, a u njemu se traži “razjašnjenje daljeg statusa 38 pritvorenih lica koje je Teritorijalna odbrana uhapsila i odvela iz Kasindolske ulice”.

Negirajući da ga je uopće potpisao, Tepavčević je rekao da je “ovaj papir falsifikovan”, te da ga ne smatra dokumentom.

“Njegov sadržaj je potpuno netačan i ja odbacujem to”, kazao je on, dodajući da mu nije poznato ništa u vezi s odvođenjem i sudbinom ljudi iz Kasindolske ulice, te da je “kasnije iz medija saznao da su pobijeni”.

Satovi iz grobnice

Zametica pak ovaj dokument vidi kao dokaz Tepavčevićeve, ali i odgovornosti Radovana Karadžića za smrt muškaraca iz Kasindolske.

“Onje odgovarao na upit Momčila Mandića i Tome Kovača, ministara iz RS-a, Karadžićevih ljudi. Poslao je taj papir 25. maja. Znači, imamo svjedokeda su predati zvaničnoj vlasti RS-a, imamo taj dokument i imamo njihove satove što smo našli u grobnici. Satovi su stali nekima 25., nekima 26.maja”, govori Zametica.

Momčilu Mandiću, nekadašnjem ministru pravde u vladi Radovana Karadžića, pred Sudom BiH se sudilo zbog zločina počinjenih u zatočeničkim centrima na području Sarajeva i Foče, između ostalih i u KPD-u Kula. U julu 2007.godine, prvostepenom presudom je oslobođen svih optužbi.

Tomislav Kovač je u tom periodu bio na čelu policijske stanice na Ilidži, a potom i Ministarstva unutrašnjih poslova RS-a. U izjavama koje je davao medijima tokom proteklih godina, Kovač je negirao bilo kakvu odgovornost za zločin nad stanovnicima Kasindolske.

“Po odluci kriznog štaba, ti su ljudi poslani u zatvor Kula. U cijeloj priči je sporan dokument koji je potpisao Milenko Tapavčević, u kojem stoji njegov prijedlog da te ljude, koji su Sandžaklije, ne treba razmjenjivati. Dakle, jasno se vidi da je Tepavčević podstrekač i predlagač”, izjavio je Kovač.

Zametica je podnijela krivičnu prijavu protiv Tepavčevića, za kojeg kaže da je, potpisavši ovaj dokument, 37 odvedenih muškaraca “direktno osudio na smrt”.

“Prilikom ispitivanja su zaključili da su ovi iz Kasindolske radikalni i da – to je mišljenje Tepavčevića – nisu za razmjenu. A za šta su? Za šta sun drugo ako nisu za razmjenu? I gore je običnom olovkom napisano ‘SOPale’, a mi ih našli na Sokocu pobijene”, prisjeća se Zametica dokumenta koji više nije u njenom posjedu.

Djelujući kroz udruženje na čijem je čelu, Zametica je godinama u kontaktu s Tužilaštvom BiH, te nastoji sarađivati s njima kako bi se ovaj zločin što prije rasvijetlio. S Haškim tužilaštvom, kako sama tvrdi, nije sarađivala jer “nije znala kako stupiti u kontakt s njima”.

“Šesnaest godina sam hodala i skakala sa ovim svojim ženama dok smo ih tražili. Na svoj način smo se borile oko toga, ali mnoge su digle ruke. Ja ću se boriti dok budem mogla i ne bojim se ovih što su na slobodi, što se šeću”, zaključuje Zametica.

Merima Husejnović je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ovasedmična online publikacija.