Korićanske stijene: Slike užasa

Boško Pejulić, bivši komandant 22. brigade Vojske Republike Srpske (VRS), koja je bila smještena na “širem lokalitetu platoa Vlašić”, ispričao je da je tokom jula 1992. godine zaprimio naredbu da će tim rejonom proći “konvoji s civilima iz Krajine za Travnik”, a da će ih osiguravati civilna policija.

Pejulić je rekao da je 21. augusta 1992. godine bio je na “referisanju” u Banjoj Luci, te se u komandu brigade u Kneževo vratio tek “oko 20 sati”, kada mu je dežurni operativni rekao da se “dogodio veliki zločin nad ljudima na Korićanskim stijenama”.

Državno tužilaštvo tereti Damira Ivankovića, Zorana Babića, Gordana Đurića, Milorada Radakovića, Milorada Škrbića, Ljubišu Četića, Dušana Jankovića i Željka Stojnića da su, kao pripadnici Stanice javne bezbjednosti Prijedor i interventnog voda policije iz tog grada, 21. augusta 1992. godine sudjelovali u pratnji konvoja civila, Hrvata i Bošnjaka, te da su na planini Vlašić izdvojili i strijeljali oko 200 njih.

“Odmah sam odlučio otići na lice mjesta, iako je bio mrkli mrak. Po dolasku na mjesto, vidio sam na ivici puta tragove krvi i iz provalije se osjetio zadah krvi i mokraće. Ništa se nije čulo, samo jeziva atmosfera”, dodao je Pejulić.

Po povratku u Kneževo, pojasnio je svjedok, sastavio je izvještaj o onome što se desilo te ga poslao “Prvom krajiškom korpusu VRS-a i Centru javne bezbjednosti Banja Luka, koji su bili odgovorni za konvoj”.

“Te noći niko nije spavao, a u cik zore poveo sam izviđački vod kako bi potražili preživjele, i vratio se na lice mjesta. Tamo sam vidio stravičnu sliku, za koju nisam mogao pretpostaviti da se mogla desiti. U provaliji su se nalazili razbacani leševi na dva lokaliteta. U prvoj jami bio je veći broj tijela, oko stotinu njih, dok je u drugoj bilo oko pedesetak”, kazao je Pejulić.

Izviđački vod, dodao je svjedok, iz jama je izvukao šest preživjelih, koji su zbrinuti u sanitetu brigade, a potom otpremljeni u bolnički centar u Banjoj Luci.

“Pošto vojska nije imala nikakve veze sa zločinom, ja nisam želio da učestvujemo u sanaciji tijela. Nakon dva ili tri dana, došao je ministar odbrane Bogdan Subotić, i mi smo imali sastanak o tome šta nam valja uraditi s predstavnicima iz Prijedora, Simom Drljačom i Milomirom Stakićem. Na sastanku se nalazio i predsjednik opštine Kneževo, Milan Komljenović”, objasnio je svjedok.

Prema njegovim riječima, sastanak je bio “više svađa nego rasprava”, te je on odlučio otići “nakon što je Drljača, tada načelnik Stanice javne bezbjednosti Prijedor, lupio šakom o sto i rekao: ‘Mi smo svoje učinili, a šta ste vi uradili?’”.

Drljača je poginuo prilikom hapšenja u julu 1997. godine. Dok je Stakić, bivši predsjednik Opštinskog kriznog štaba i načelnik Opštinskog vijeća za narodnu odbranu u Prijedoru, osuđen pred Haškim tribunalom na 40 godina zatvora.

Milan Komljenović, bivši predsjednik Kriznog štaba Kneževo i drugi svjedok Tužilaštva, kazao je kako je, po dolasku na posao 22. augusta 1992. godine, saznao za “velika ubistva ljudi iz konvoja na Korićanskim stijenama”, te je otišao da izvidi tu lokaciju.

“Tamo sam vidio sliku užasa, jednostavno to se samo tako može opisati. S desne strane se nalazio usjek u provaliji, i tamo su bile hrpe ljudi, jedni preko drugih. Ljudi su visili po stijenama i granama. To je bila strašna slika i odmah sam otišao”, pojasnio je Komljenović, koji je provjerio da se radilo o grupi od “oko 200 ljudi”.

Prema njegovom iskazu, u idućih nekoliko dana sastao se s pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka i Prijedor, “za koje je znao da su putovali u pratnji konvoja”, te je zatražio da oni “preuzmu odgovornost saniranja predjela”.

“To se neko vrijeme razvlačilo i mi smo imali veliki broj sastanaka s tim predstavnicima milicije iz Prijedora. U konačnici, oni su pristali da saniraju to područje. Meni je poznato da su oni dovlačili opremu iz rudnika i da su imali velikih problema. Iskreno, ne znam na kraju ni kako se to riješilo”, zaključio je svjedok.

Naredno ročište zakazano je za 6. april 2009. godine.