Savić i Mučibabić: Bez povratka

Piše: Merima Husejnović

Više od 70 svjedoka Tužilaštva BiH sedam mjeseci svjedočilo je o onome što su tokom 1992. godine preživjeli u četiri općine istočne Hercegovine. Govorili su o gubicima u svojim porodicama, silovanjima, zlostavljanjima, nerijetko spominjući imena dvojice optuženih – Krste Savića i Milka Mučibabića.

Savića, bivšeg načelnika Centra službi bezbjednosti (CSB) Trebinje, u čijoj su nadležnosti bile stanice javne bezbjednosti (SJB) u Nevesinju, Gacku, Kalinoviku i Bileći, Državno tužilaštvo tereti da je “planirao, naredio i počinio” progon civila Bošnjaka i Hrvata sa područja ovih općina tokom 1992. godine.

Milko Mučibabić, policajac iz Nevesinja, optužen je za učestvovanje u hapšenju, zatvaranju i maltretiranju Bošnjaka u prostorijama SJB-a Nevesinje.

Prema navodima optužnice, tokom 1992. godine pripadnici SJB-a Gacko – pod kontrolom CSB-a Trebinje – učestvovali su u hapšenju Bošnjaka, koji su potom zatočeni u logorima formiranim u prostorijama SJB-a Gacko, škole u Avtovcu i podruma “Samačkog hotela”.

“Na ispitivanju su nas udarali po rebrima, skakali po nama… To je bila tiha smrt”, rekao je Asim Pošković. Njegovo svjedočenje je samo jedan od brojnih opisa uslova u ovim logorima.

Tužilaštvo smatra i da su na području općine Nevesinje civili Bošnjaci bili izloženi progonu, nezakonitom hapšenju, te zatvaranju i maltretiranju u zgradi policije, kino sali i fabrici alata zvanoj “Alatnica”, a što je činila tamošnja policija.

Zaštićena svjedokinja H je zarobljena 16. juna 1992. godine i odvedena u “Alatnicu”.

“U toj fabrici alata provele smo osam dana. Najmlađi zatočenik je bila petomjesečna beba. Svašta je tu bilo, a ništa dobro”, rekla je svjedokinja H.

Mušan Šarančić je kazao da su na istom mjestu kao isvjedokinja H bile zatočene njegova majka i supruga Sabira, koja je bila u petom mjesecu trudnoće. Dugo nakon rata, pronađeni su Sabirini posmrtni ostaci u grobnici na području Nevesinja. Mušan još uvijek ne zna za sudbinu svoje majke.

Jedna od tačaka optužnice Krstu Savića tereti za ubistvo Redže Trebovića iz Nevesinja. Behrija Trebović, Redžina supruga, i brat Fadil tvrde da su vidjeli kako je Savić pucao u njega.

“Stegla sam mu nogu čaršafom u predjelu buta jer nisam vidjela gdje je ranjen. Na putu prema Domu zdravlja, Redžo je preminuo”, prisjetila se Behrija kako je pokušala pomoći suprugu. Tijelo njenog muža ostavili su u Domu zdravlja. Do danas nisu našli njegove posmrtne ostatke.

Željko Pašajlić, policajac iz Nevesinja, tvrdi kako je “čuo” da je Savić pucao u Trebovića, te da je o tome više puta razgovarao s njim.

“Uvijek je govorio: ‘Ma, pusti, moja nesreća…’ Valjda nije imao namjeru da ga ubije. Mislim da mu je to teško palo”, rekao je Pašajlić.

Među nestalima je i suprug Behdžide Ćustović, koja je kazala da su ga odveli “vojnici u pratnji nevesinjske policije”.

“Još uvijek se vodi kao nestao. Tražila sam ga svugdje, molila, plaćala… ništa”, rekla je Ćustović.
Zarobljen je bio i svjedok B, koji tvrdi da se nakon hapšenja susreo sa Milkom Mučibabićem u policijskoj stanici u Nevesinju.

“Rekao je: ‘Soba 1 – razmjena; soba 2 – macare.’ Onda je rekao da mene vode u sobu za razmjenu”, ispričao je svjedok i dodao da mu nije poznato šta znači “macare”, ali da smatra kako mu je tada Mučibabić pomogao.

Svjedok Irfan Ćatić je imao 11 godina kada je 29. juna 1992. u okolini Nevesinja zarobljen zajedno sa dva brata (koji su tada imali osam, odnosno 12 godina), majkom Emom, ocem Mujom, djedom Ibrom i nenom Đulsom.

“Sjećam se toga datuma jer smo 26. slavili bratov rođendan gore u šumi”, prisjetio se Ćatić na suđenju.
Osim trojice braće, koji su bili dugo zatočeni, ostali članovi porodice Ćatić su ubijeni. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su 1998. godine “u jednoj jami”.

Irfan se prisjetio onoga što je proživio od zarobljavanja, ali se sjetio i Đure Ivkovića, također policajca u Nevesinju, rekavši da su zahvaljujući njemu on i braća spašeni.

“Ja tom čovjeku nikada ne mogu zaboraviti”, rekao je Irfan Ćatić.

Bivši policajci iz Nevesinja, Dragan Radovanović, Željko Kovačević i Dragan Savić, svjedočili su da nisu znali za maltretiranje Bošnjaka u stanici policije, a Miodrag Kovač i Dragan Ivković su govorili o mjestima zatočenja u gradu, koja nisu bila u nadležnosti policije.

“Jedino su neke paravojne formacije možda zatvarale civile jer smo čuli da postoje neki dobrovoljci. Muslimani su dolazili u stanicu milicije da bi se zaštitili od tih vojnika”, kazao je Ivković.

Brojni svjedoci su ispričali, a tako se navodi i u optužnici, da su zatvorenici iz Nevesinja prebačeni u zatvor u Bileći. Šaćir Kljako tvrdi da ga je u junu 1992. godine uhapsio Milko Mučibabić, a “po naređenju Krste Savića” prebačen je u Bileću.

“U Bileći bolje da su me odmah ubili nego onih 60 dana što sam proživio torturu”, kazao je Kljako.
Optužnica navodi i da su pripadnici SJB-a Bileća učestvovali u progonu i hapšenju Bošnjaka, te njihovom zatvaranju i mučenju u logorima formiranim u zgradi policije i “Đačkog doma”.

Tužilaštvo Krstu Savića tereti da je, kao načelnik CSB-a Trebinje, imao nadležnost nad pripadnicima SJB-a Kalinovik koji su tokom 1992. godine zarobili više stotina Bošnjaka i zatvorili ih u Osnovnu školu “Miladin Radojević”, stanicu policije i“Barutni magacin”, logor formiran u prostorijama nekadašnje kasarne.

Džemila Redžović u sudnici je ispričala da je 25. juna 1992. godine gledala kako joj “policajci iz Kalinovika” hapse muža, koji je odveden u školu, a potom u “Barutni magacin”.

“Toga dana moj muž je otišao bez povratka”, kazala je Redžović, koja je tokom svjedočenja držala ispred sebe sliku svog pokojnog muža.

Prema navodima optužnice, 5. augusta 1992. godine preko 80 muškaraca odvedeno je iz “Barutnog magacina”u mjesto Ratine i strijeljano. Fejzija Hadžić preživio je ovo strijeljanje i svjedočio o tome u sudnici.

“Na dan 5. august, vojnici su nas pretukli i strpali u vojni kamion, a iza nas je bio policijski auto sa rotacijom. Stigli smo do mjesta Ratine, kraj neke štale. Tu su nas izveli i počeli pucati po nama. Pogođen sam u koljeno i pao. Jedini sam preživio taj pokolj. Tijela ubijenih su ubačena u štalu i zapaljena, a ja sam uspio otvoriti vrata i pobjeći”, rekao je Hadžić.

U školi “Miladin Radojević” bili su zarobljeni otac i brat Elvira Čuste, koji je imao 15 godina kada ih je s majkom posjetio.

“Svi su bili u hodniku škole. Muškarci su plakali… Tada sam oca i brata posljednji put vidio. Za oca sam saznao da je poginuo kada ga je srpska vojska koristila kao živi štit. Brat Almir, koji je imao 17 godina, ubijen je i zapaljen u štali na Ratinama”, kazao je Čusto.

Zaštićena svjedokinja W, koja je u školi bila zatočena sa bebom i četverogodišnjim djetetom, tvrdi da su u augustu 1992. godine “paramilitarni vojnici” odvodili i silovali žene i djevojke.

“Jedne noći su došli i odveli djevojčicu – bilo joj je 12 ili 13 godina – i silovali je. Onda je došla grupa na čijem čelu je bio izvjesni komandant Bjelica. Tražio je deset žena. I ja sam bila među njima. Odveli su nas u neki objekat i razmjestili po sobama.Tu sam više puta silovana”, prisjetila se W, koja je nakon nekoliko dana ponovo odvedena i višestruko silovana.

Dragan Cerovina, penzionisani policajac iz Kalinovika, tvrdi da je čuo kako je bilo silovanja i u školi, u prisustvu policajaca na straži.

“Čuo sam priče od policije da je bilo silovanja, ubistava… Spominjali su da su to radili neki vojnici sa strane. Tijela tih ljudi nisu pronađena. Tvrdim da policija zna gdje su ti ljudi ukopani”, rekao je Cerovina,

Merima Husejnović je novinarka BIRN – JusticeReporta. [email protected]. JusticeReport je BIRN-ova sedmična online publikcija.