This post is also available in:
Negdje u julu 1992. godine Hasan Tanković je protjeran iz svoje kuće u Nevesinju. Na suđenju dvojici bivših policajaca pred Sudom BiH u Sarajevu – Krsti Saviću i Miletu Mučibabiću – Hasan je rekao da su tog dana došli maskirani ljudi i “potjerali nas”.
“Šta ćeš, uzmeš ono stvarčica u kesu i kreneš”, prisjetio se, dodavši da je kuću napustio u papučama.
I Savić i Mučibabić, koje je svjedok prepoznao u sudnici, terete se za zločine, između ostalog i za protjerivanje Bošnjaka sa područja općine Nevesinje.
Tanković je dom napustio sa “dvoje unučadi, ženom i starom majkom”. Sa ostalim Nevesinjcima otjeran je pred zgradu Općine u gradu, da bi potom žene, djeca istarci autobusima bili odvezeni prvo u pravcu Bileće, a zatim vraćeni u Nevesinje, te sljedeće jutro odvedeni do mjesta Busak, gdje im je naređeno da glavnom cestom pješice krenu ka Mostaru.
“Moja majka i još njih troje nisu mogli hodati i ostali su na tom mjestu, i tu su ih ubili. Kasnije smo ih dobili u razmjeni”, prisjetio se Tanković, dodavši da su, pored tijela njegove majke, razmijenjena i tijela Bećira Šikala, Husrefa Handžara i Dragice Rotim, njihove susjede.
Godine 1993. sve četvero je sahranjeno jedno pored drugog, da bi nakon rata porodica Rotim prenijela Dragicine posmrtne ostatke na katoličko groblje kod Mostara.
“Mi tada nismo imali gdje drugo da je sahranimo, a bila nam je komšinica”, rekao je svjedok.
Tužilaštvo je saslušalo i Milana Đerića, bivšeg policajca, protiv kojeg se, naglašenoje, vodi istraga u Trebinju zbog toga jer je navodno predvodio napad na selo Čanje, što se na teret stavlja i dvojici optuženih u ovome predmetu.
Nekoliko svjedoka na ovom suđenju spomenulo je Đerića kao osobu koja je učestvovala u zločinima u Nevesinju, ali je on to negirao.
Nastavak suđenja je 18. septembra 2008. godine, kada će biti saslušana još dva svjedoka Tužilaštva.
