Članak

Stravične uspomene na logor Vojno

19. Marta 2008.00:00
Tužilaštvo BiH okončalo dokazni postupak protiv četvorice pripadnika HVO-a optuženih za zločine u logoru Vojno.

This post is also available in: English

Saslušanjem još jednog zaštićenog svjedoka, Tužilaštvo BiH je 12. marta okončalo dokazni postupak na suđenju četvorici bivših pripadnika Bjelopoljske bojne Druge brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Početak izvođenja dokaza Odbranâ planiran je za srijedu, 26. mart.

Zadnji svjedok, pod šifrom 154, tokom direktnog ispitivanja je kazao da je bio u logoru Vojno od polovine decembra 1993. do kraja januara 1994. godine, te da je “vidio kako Dragan Šunjić, pucajući iz kalašnjikova, ubija zatvorenika Enesa Nurku”.

“Bio sam udaljen dva do tri metra. To se dogodilo ispred garaže gdje smo bili zatvoreni. Šunjić je bio dosta nervozan. Uzeo je kalašnjikov i pogodio Enesa dva puta u predjelu grudnog koša i jedanput u glavu”, kazao je svjedok 154.

Za nepunu godinu dana, od predložena 53 svjedoka Tužilaštvo je uspjelo saslušati njih 47, i to 28 uz mjere zaštite, zbog čega je 14 ročišta održano bez prisustva javnosti.

U decembru 2007. godine Sud BiH je potvrdio optužnicu protiv Marka Radića, Dragana Šunjića, Damira Brekala i Mirka Vračevića zbog zločina počinjenih nad zatočenicima u logoru Vojno.

U obrazloženju optužnice stoji da je u junu 1993. godine Radić naredio da Bošnjaci koji su ostali živjeti u zapadnom dijelu tada podijeljenog Mostara, budu uhapšeni i razmijenjeni za Hrvate.

“Kako je većina muškaraca već bila zatočena ili su bili u borbi, zatočenici su bili žene, djeca i stariji”, navodi se dalje, uz objašnjenje da su svi koji su uhapšeni odvedeni u mjesto Vojno, šest kilometara od Mostara, “gdje su zatočeni u kućama i garažama, u radijusu od 100 metara u kojem je formiran logor”.

Sva četvorica optuženih su negirala krivicu u vezi sa navodima optužnice, koja ih tereti za ubistva, silovanja, premlaćivanja, zatvaranja i odvođenja Bošnjaka iz logora Vojno na prinudne radove.

Uslovi u Vojnom bili su “brutalni, barbarski i ponižavajući”, a zatočenici su živjeli “u stalnom strahu za svoje živote”. Prema navodima optužnice, od 76 zatvorenika njih 16 je preminulo za vrijeme zatočenja. Među zatočenima je bila i beba od osam mjeseci, te starci od preko 80 godina. Neki od njih su svjedočili u korist Tužilaštva.

“Zapovjednik u logoru je bio Mario Mihalj, a njegov zamjenik Dragan Šunjić, kojeg nisam puno viđala. U logoru se govorilo da je Marko Radić glavni, a viđala sam i Mirka Vračevića”, rekla je svjedokinja Dika Čurić.

Većina svjedoka je spominjala Marija Mihalja, za kojeg se smatra da je poginuo prije nego su četvorica optuženih uhapšena.

Dio optužnice u ovom predmetu odnosi se na seksualna zlostavljanja zatočenika. Većina svjedoka koji su govorili o ovome, uradili su to na zatvorenim suđenjima.

“Za tri mjeseca, koliko sam provela u logoru Vojno, samo pet dana nisam bila silovana. Silovali su me i Dragan Šunjić i Damir Brekalo”, stoji u izjavi svjedokinje AG koja je pročitana u sudnici, ali ona nije mogla doći i uživo svjedočiti jer pati od posljedica onoga što joj se desilo u ratu.

Čitana je i izjava svjedokinje AM.

“Mirko Vračević je ušao u prostoriju gdje su bile žene i rekao da ide s njim ona koja je taj dan vojnicima kuhala kafu. Gledao je u mene. Odveo me je u prostoriju gdje su bila dva kreveta i rekao da se skinem i legnem. Morala sam pristati, bio je naoružan. Izvršio je seksualni čin”, stoji u izjavi datoj Tužilaštvu 2006. godine.

O silovanju žena u logoru govorio je i Dragan Galić, bivši pripadnik HVO-a i svjedok Tužilaštva, koji je rekao da mu je “svjedokinja pod šifrom F ili D” rekla da ju je silovao Brekalo.

Svjedokinja F i sama se pojavila u sudnici, te uz mjere zaštite govorila o onome što je preživjela.

“Kada sam ušla, soba je bila puna bojovnika. Jedan od njih, ćelav i s naušnicom u lijevom uhu, odveo me je u drugu sobu i naredio da se skinem. Pošto sam rekla da neću, on mi je strgnuo košulju i ošamario me. Tada sam se onesvijestila. Kada sam se probudila, vidjela sam drugog bojovnika pokraj sebe i čula sam da govori: ‘Pusti je meni, Emire… Daj je meni, Brekalo…’”, ispričala je F.

Svjedokinja Saja Čorić je rekla kako je Vračević silovao “jednu djevojku preko 40 puta”, te da su u logoru Vojno seksualno zlostavljane i maloljetne djevojčice.

U rezultatima istrage Tužilaštva BiH stoji da su žene prisiljavane da “kuhaju, čiste kuće, peru veš, cijepaju drva i rade druge poslove za vojnike HVO-a”, dok su muškarci morali da “kopaju tranšeje, utvrđuju bunkere, nose municiju te mrtva tijela”.

Fizičko i psihičko zlostavljanje zatočenih Bošnjaka – kako su istakli svjedoci – bilo je svakodnevnica u Vojnom, gdje su Šunjić i Mihalj zatvorenike premlaćivali i mučili elektrošokovima.

“Tokom ispitivanja su me pretukli, a Mario mi je stavio neke žice oko ruku i uključivao struju. Pošto sam ih molio da me prestanu mučiti i da me ubiju, Mario mi je dao pištolj da se sam ubijem, ali ja nisam mogao”, rekao je svjedok pod šifrom 152 i dodao da je tada Šunjić “zavratio glavu da me zakolje”, ali da ga je “neki vojnik” spriječio.

O okrutnom premlaćivanju u “logoru smrti” govorio je i svjedok Ibrahim Šogulj, koji je ispričao kako ga je pretukao Šunjić.

“Udarao me daskom po glavi i leđima jer nisam pristao da ubijem zatočenika Hamdiju Tabakovića”, rekao je Šogulj.

U decembru 1993. razmijenjeni su žene, djeca i starci, a Radić je u martu 1994. godine – kako stoji u rezultatima istrage – “naredio svom ljudstvu da vrati sve muškarce zatvorenike na Heliodrom”.

Prema iskazima saslušanih svjedoka, u Vojno su dovođeni muškarci koji su prethodno bili zatočeni u Heliodromu, Vitini u Ljubuškom, Dretelju u Čapljini, te drugim logorima na području Hercegovine i Srednje Bosne.

Iskaz na suđenju za zločine počinjene u logoru Vojno dao je i Huso Merhemić, koji je, kao šef Odjela kriminalističke tehnike iz Mostara, prisustvovao identifikaciji posmrtnih ostataka ubijenih u aprilu 1994. godine u Vojnom. On je rekao da su ostaci bili “u fazi raspadanja”, te da je konstatovao kako su “pojedine glave odvojene od tijela, lubanje kod nekih razmrskane, a nedostajale su i vilice”.

Kao učesnici u zločinima počinjenim u Vojnom, u optužnici se spominju i Ivek Kolobara, Jure Kordić, Nedžad Čorić, Amel Hadžiosmanović, Dario Sušac te Nedžad Tinjak, svi bivši pripadnici HVO-a.

Optuženi Damir Brekalo se u toku suđenja više puta žalio na bolove u glavi, zbog čega je Sud naložio ljekarima da utvrde njegovo zdravstveno stanje. Vještaci su konstatovali da Brekalo može pratiti suđenje, ali da je njegova “izdržljivost smanjena u odnosu na čovjeka koji nije imao nikakva oštećenja”.

Brekalo je, prema medicinskoj dokumentaciji, u aprilu 1995. godine zadobio prostrjelnu ranu na glavi, nakon čega je operisan u Splitu.

U septembru 2008. godine Šunjić i Radić su, zajedno sa još 25 pritvorenika u zatvoru Kula (Istočno Sarajevo), štrajkovali glađu zbog primjene različitih krivičnih zakona u procesima protiv optuženih za ratne zločine pred sudovima u Bosni i Hercegovini. Obojica su odbijala doći u sudnicu tvrdeći da se osjećaju loše. Na osnovu izvještaja Zdravstvene službe Kula, konstatovano je da štrajkači uzimaju “vodu, sokove, kafu i vitamine u tabletama”, te da su “svjesni, orijentisani, nemaju temperaturu te da se žale na bolove u leđima i nogama”.

Radić, Šunjić i Brekalo uhapšeni su u junu, a Vračević u decembru 2006. godine. Prvobitno su tretirani odvojenim optužnicama, koje su spojene na prijedlog Tužilaštva.

Aida Alić je novinarka BIRN – Justice Report online publikacije. [email protected]

Aida Alić


This post is also available in: English