Priče o uspomenama na posljednji susret s najmilijima

Nakon saslušanja 12 svjedoka i izvođenja više od 60 materijalnih dokaza, Državno tužilaštvo je 25. februara 2008. godine okončalo dokazni postupak protiv Mirka (Špire) Pekeza, Mirka (Mileta) Pekeza i Milorada (Ljupka) Savića.

Dokazni postupak Odbranâ će početi u petak, 29. februara.

Tužilaštvo BiH ove bivše pripadnike Vojske Republike Srpske (VRS) i rezervnog sastava policije tereti da su 10. septembra 1992. godine sakupili Bošnjake iz sela Ljoljići i Čerkazovići, općina Jajce, odakle su ih odveli do mjesta Tisovac i strijeljali.

Tom prilikom ubijena su 23 civila, dok ih je četvero povrijeđeno. U optužnici se navodi da su dvojica Pekeza i Milorad Savić bili članovi organizovane grupe naoružanih ljudi zajedno sa Jovom Jandrićem, Simom Savićem, Zoranom Marićem, Slobodanom Pekezom, Ilijom Pekezom, Miloradom (Đure) Savićem i Blagojem Jovetićem. Za ostalim je raspisana potjernica.

Prilikom strijeljanja na Tisovcu su ubijene skoro cijele porodice Zobić, Balešić, Bajramović i Mutić.

Suđenje Pekezima i Saviću je počelo 8. februara ove godine, skoro dva mjeseca nakon potvrđivanja optužnice protiv njih. Pored ostalih svjedoka, Tužilaštvo je saslušalo i četiri civila koji su preživjeli strijeljanje u Tisovcu i koji su identifikovali optužene.

Nurija Zobić, koji je prilikom strijeljanja izgubio suprugu i dva maloljetna sina, rekao je da su obojica Pekeza učestvovala u odvođenju civila iz njihovih kuća.

“Kada su nas izveli, djeca su me kroz plač pitala gdje idemo, a ja sam im samo rekao da moramo ići”, prisjetio se Nurija Zobić tokom svoga svjedočenja, dodavši da je tog dana zadnji put vidio svoje dvoje djece i suprugu.

Civili iz Ljoljića i Čerkazovića su, prema navodima optužnice, prvo odvedeni do mjesta Draganovac, gdje im je naređeno da odlože sve vrijednosti, koje su potom prisvojili vojnici. Nakon toga, u mjestu Tisovac, naređeno im je da se poredaju uz ivicu provalije.

“Jovo Jandrić je tada naredio drugima da repetiraju puške, a potom sam čuo pucnje”, ispričao je Nurija Zobić.

“Kada je nastala pucnjava, mene je u provaliju oborilo tijelo rođaka koji je pogođen. Čim su vojnici otišli, ja sam ustao i otišao odatle”, kazao je Mutić Fahrija, koji je također preživio strijeljanje.

Prema njegovom svjedočenju, prije strijeljanja Bošnjaci su imali ograničenu slobodu kretanja i morali su se redovno javljati “na prozivke”. Nedeljko Jandrić, nekadašnji načelnik Stanice javne bezbjednosti Jajce, rekao je kako mu je jednog dana u septembru 1992. godine došao policajac i rekao da se ljudi nisu pojavili i da se desilo nešto ružno.

Ovu je priču nadopunio Dragan Nišić, također bivši policajac, koji je kazao kako ga je “načelnik Jandrić uzbuđeno pozvao da provjeri da li su ubijeni neki civili”.

“Od policajaca koje je načelnik odredio da idu na teren saznao sam da je to veče ubijen veći broj civila. Odlazeći do tog mjesta, sreli smo čovjeka koji je preživio strijeljanje i on nam je kazao da su u tome učestvovali Pekez, Savić i Zoran Marić”, objasnio je svjedok Dragan Nišić, koji nije mogao precizirati o kojem je Pekezu bila riječ.

Prizor koji ga je dočekao u provaliji Nišić je nazvao stravičnim.

“Tijela mrtvih civila su bila jedna preko drugih. Bilo je puno krvi i čahura. Taj se prizor nije mogao gledati”, kazao je Nišić.

Slično je ispričao i svjedok Dragan Ždrnja, bivši pripadnik 30. divizije VRS-a.

“Prvi put u životu sam vidio toliko mrtvih ljudi. Uplašio sam se i vratio odatle svojim kombijem. Usput sam sreo jednu ženu, dijete i muškarca koji su preživjeli strijeljanje i njih sam odvezao u Dom zdravlja”, kazao je Ždrnja.

Iz priča ostalih svjedoka dâ se zaključiti da je Ždrnja sa sobom povezao Nuriju Zobića, dječaka Mustafu Bajramovića i Zejnu Bajramović.

Zejna, koja je i sama bila svjedokinja, u sudnici je kazala da joj je žao zbog toga što je preživjela strijeljanje u kojem su ubijeni njeni suprug i sin.

“Pitala sam se zašto sam ja ostala živa. Pokušala sam da se ubijem, ali ni tada mi ništa nije bilo”, kazala je Bajramović, koja je ispričala i da je, dok je ležala u provaliji okružena tijelima, čula kako neko doziva majku, te vidjela kako su vojnici i tu osobu ubili. Rekla je da je riječ o 20-godišnjem sinu njenog komšije Omera Karahodžića, također svjedoka na ovom suđenju, koji je potvrdio ovu priču i sa suzama u očima optužio Pekeze za smrt svoje porodice.

Ista imena i prezimena prvooptuženog i drugooptuženog – Mirka (Špire) Pekeza i Mirka (Mileta) Pekeza – izazvala su malu pometnju kod nekih svjedoka koji se nisu mogli sjetiti šta je te kobne noći radio koji Pekez. Istovremeno je to dvojici optuženih stvorilo šansu da jedan na drugog prebacuju odgovornost.

Omer Karahodžić je ispričao kako mu je Mirko (Špire) Pekez “prije skoro šest godina” došao i tvrdio da je za sve kriv Mirko (Mileta) Pekez.

“Tražio je od mene da odem kod sudije u Travnik i kažem kako on nije ništa uradio”, rekao Karahodžić.

Posljednji svjedoci Tužilaštva bili su Rajko Todorović, ljekar iz Doma zdravlja Šipovo, i sudski vještak Hamza Žujo. Obojica su potvrdili da su pregledali tijela ubijenih i da su utvrdili da su stradali nasilnom smrću.

Dokazni postupak Odbranâ počet će izvođenjem svjedoka koji će iskaz dati u korist Mirka (Špire) Pekeza.

Nadžida Čano je novinarka BIRN – Justice Report publikacije. [email protected]