Banja Luka: Zaostavštine vremena u kojem smo živjeli

Udruženja koja okupljaju žrtve zasada su zadovoljna radom tamošnjeg tužilaštva smatrajući da je jedno od najefikasnijih u zemlji.

Okružno tužilaštvo u Banjoj Luci i pravosudni eksperti strahuju da će veliki trud i dobri rezultati u dosadašnjem procesuiranju optuženih za ratne zločine ostati samo kap u moru ukoliko uskoro ne budu značajno ojačani njihovi kapaciteti, saznaje Justice Report.

Dosadašnjih deset donesenih presuda u predmetima ratnih zločina dobar su rezultat s obzirom da na njima radi samo jedan tužilac i dva sudska vijeća. Međutim, to je nedovoljno kada se radi o području na kome su počinjeni neki od najmasovnijih zločina tokom proteklog rata, upozoravaju eksperti.

Tužioci se žale da nemaju dovoljno svjedoka i materijalnih dokaza, ali kažu da su spremni za procesuiranje ratnih zločina. Žrtve, potencijalni svjedoci, pak traže da pravosuđe bude agilnije u pokretanju istraga i podizanju optužnica. Ipak, daju svoju podršku jedinom tužiocu koji radi na ovim predmetima.

Rad Okružnog suda Banja Luka pokriva teritoriju 21 opštine – Banja Luka, Laktaši, Gradiška, Srbac, Kotor-Varoš, Čelinac, Kneževo, Mrkonjić-Grad, Šipovo, Jezero, Istočni Drvar, Drinić, Kupres u Republici Srpskoj, Ribnik, Novi Grad, Kostajnica, Krupa na Uni, Prijedor, Oštra Luka, Kozarska Dubica i Prnjavor.

Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC), nevladine organizacije iz Sarajeva, na području ovih opština je tokom rata od 1992. do 1995. godine stradalo oko 16.000 osoba.

Zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima ovog područja Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju do sada je sankcionisao u 12 presuda. Tako su za zločine u logoru Keraterm osuđeni: Duško Sikirica (15 godina), Predrag Banović (osam godina), Damir Došen (pet godina) i Dragan Kolundžija (tri godine). Za progone, ubistva i mučenja u logoru Omarska osuđeni su: Mlađo Radić (20 godina), Miroslav Kvočka (sedam godina), Milojica Kos (šest godina) i Dragoljub Prcać (pet godina), dok je Zoran Žigić osuđen na 25 godina zatvora zbog zločina u logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje.

Darko Mrđa osuđen je na 17 godina zatvora za zločin na Korićanskim stijenama na Vlašiću, gdje su ubijena 252 Bošnjaka sa područja prijedorske opštine. Milomir Stakić, predsjednik Kriznog štaba opštine Prijedor i načelnik Opštinskog vijeća za narodnu odbranu, osuđen je na 40 godina zatvora, a Radoslav Brđanin, prvi potpredsjednik Skupštine i predsjednik Kriznog štaba Autonomne regije Krajine(ARK), na 30 godina.

Optužnice za genocid su podignute i protiv Milana Kovačevića i Sime Drljače, članova Kriznog štaba opštine Prijedor. Drljača je ubijen prilikom hapšenja, dok je Kovačević umro u Pritvorskoj jedinici. Na slobodi je još uvijek Stojan Župljanin, jedan od četvorice haških bjegunaca, koji je, kao načelnik Centra javne bezbjednosti u Banjoj Luci i član Kriznog štaba ARK-a, optužen za zločine protiv čovječnosti.

Tribunal je povjerio Sudu BiH procesuiranje Željka Mejakića, Momčila Grubana, Dušana Fuštara i Duška Kneževića, koji se terete da su tokom 1992. godine učestvovali u silovanjima, ubistvima, mučenjima i premlaćivanjima zatočenih Bošnjaka i Hrvata u logorima Omarska i Keraterm. Suđenje ovoj četvorici optuženih je u toku.

Državno tužilaštvo zadržalo je nekoliko predmeta koje je Okružno tužilaštvo Banja Luka nakon završetka istrage poslalo na ocjenu osjetljivosti, ali optužnice još nisu podignute.
Presude banjalučkog suda
Okružni sud Banja Luka je od početka 2005. do kraja 2007. godine donio 10 presuda, od kojih je osam pravosnažno. Prvi predmet je 2000. godine stigao sa Vojnog suda, koji je te godine ukinut. Optužnicom Vojnog tužilaštva pri komandi Prvog krajiškog korpusa Banja Luka od 15. marta 1993. godine, Milanko Vujanović teretio se za teško ubistvo pet civila Bošnjaka počinjeno 19. oktobra 1992. godine u Blagaj Rijeci, opština Novi Grad.

U decembru 2005. godine okružni tužilac prekvalifikovao je krivično djelo u “ratni zločin protiv civilnog stanovništva”, da bi na kraju Vujanović bio osuđen na 15 godina.

Tokom 2005. godine Okružni sud Banja Luka izrekao je tri presude. Prva, oslobađajuća, donesena je u februaru i to za Ranka Jakovljevića, Miroslava Čađu, Mileta Rodića, Dražena Rakovića, Radeta Savića, Gojka Kesića, Zorana Banovića, Miroslava Zeca, Đorđu Jelčića, Zorana Milojicu i Slobodana Muzgonju. Oslobođeni su optužbe za ratne zločine protiv civilnog stanovništva prema kojoj su u avgustu 1995. godine bespravno zatvorili katoličkog sveštenika Tomislava Matanovića i njegove roditelje u njihovoj porodičnoj kući. Tužilaštvo je nedavno pokrenulo i istragu o ubistvu sveštenika i njegove porodice.

U novembru 2005. Drago Radaković, Radoslav Knežević i Draško Krndija su osuđeni zbog ubistva šest civila Bošnjaka u Prijedoru, koje su izvršili 1994. godine kao pripadnici rezervnog sastava policije. Prvobitno je ovaj zločin kvalifikovan kao teška krađa i teško ubistvo, ali je, pod pritiskom nevladinih organizacija, prekvalifikovan u ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Radaković i Knežević su pravosnažno osuđeni na po 10 godina, a Krndija na 20 godina zatvora.

U decembru iste godine Nikola Dereta je osuđen na 10 godina zbog ratnog zločina protiv civila. U maju 2006. Sud je odlučio da su Željko Bulatović, Siniša Teodorović i Zoran Gajić krivi zato što su kao nekadašnji pripadnici Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske ubili dvoje civila, te mučili i nečovječno postupali prema zatočenicima u logoru Manjača. Osuđeni su na 11, osam i šest godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civila. U istom predmetu, Radenko Vučenović i Milorad Topić su oslobođeni.

U aprilu 2006. godine tužilac je odustao od gonjenja Roberta Bešira, nekadašnjeg pripadnika Teritorijalne odbrane Prijedor koji se tereti za ubistvo jedne osobe, istom optužnicom kao i Pero Đurić i Stojan Bešir, koji su osuđeni na osam, odnosno sedam godina zatvora.

U decembru 2006. Milojica Boro osuđen je na sedam godina zbog ubistva jedne osobe koje je počinio 1992. kao pripadnik interventnog voda VI ljubijskog bataljona, a što je takođe kvalifikovano kao ratni zločin.

Još uvijek su nepravosnažne dvije presude. Prvom, od februara 2007. godine, Saša Lipovac i Dražen Nikić oslobođeni su navoda da su počinili ratni zločin protiv civila 1993. godine u Liskovcu kod Gradište. U presudi stoji da sud nije mogao “na osnovu iznesenih dokaza” na nesumnjiv način utvrditi krivicu.

Drugom presudom – koja je izrečena u oktobru 2007. – krivim su proglašeni Goran Petić (osam godina), Zoran Đukić (sedam godina), Mladen Đukić (šest godina) i Goran Đukić (šest godina). U ovom slučaju utvrđeno je da su osuđeni ubili jednu osobu 1992. godine u Novom Gradu.
Problemi sa zakonima
Ove optužnice podignute su uglavnom tokom protekle tri godine. Daniela Milovanović, sutkinja Okružnog suda Banja Luka i predsjedavajuća jednog od dva sudska vijeća u predmetima ratnih zločina, kaže da se, prema uputi Vrhovnog suda RS-a, Tužilaštvo i Sud koriste Krivičnim zakonom SFRJ, zbog toga što je taj zakon bio važeći u vrijeme kada su zločini počinjeni.

Nabrajajući probleme sa kojima se suočava u radu, tužilac Branko Mitrović napominje neujednačenu primjenu zakona u BiH. Kao primjer navodi da Sud BiH, rukovodeći se Zakonom o krivičnom postupku BiH, prihvata zapisnike sa istrage kao dokaze, što nije moguće uraditi po zakonu SFRJ kojim se koriste u Banjoj Luci.

“U predmetu gdje je suđeno za zločine u Manjači, trojica od šestorice optuženih su oslobođena. Jedan od njih se branio ćutanjem, dok su dvojica pričala u toku istrage kako su mlatili ljude i rekli da su dva logoraša podlegla. Zapisnik iz istrage nisam mogao uvesti u dokazni materijal”, pojašnjava Mitrović, dodajući kako Tužilaštvo “dolazi u poziciju da čovjek priznaje djelo a mi ne možemo to uvrstiti u dokazni materijal ako se ne pojavikao svjedok u vlastitom predmetu”.

Pored poteškoća sa dokazima, Tužilaštvo se bori i sa naslijeđenim optužnicama koje se odnose na NN osobe, te one koje sadržene odgovarajuće kvalifikacije krivičnih djela. Krivične prijave podnošene su i tokom i nakon rata, ali su djela ratnog zločina bila kvalifikovana kao ubistvo, silovanje i slično, i na osnovu njih su izricane presude.

“To je relikt vremena u kome smo živjeli”, kaže Mitrović.

“Na Vojnom sudu puno ljudi je tako osuđeno a radilo se o ratnom zločinu”, kaže Mitrović. “Neko smatra da bi bilo strašno da goniš svoje ljude zbog ratnog zločina. Išlo se na kvalifikovano ubistvo i ubistvo, a mi sada vršimo prekvalifikaciju.”

Tužilac Mitrović trenutno ima 44 otvorene istrage. Neke od njih su pokrenute i ranije, sa drugačijom kvalifikacijom krivičnih djela i protiv NN počinilaca.

“Policija je znala ko su izvršioci a podnosili su prijave protiv nepoznatog izvršioca. Tako su pokrili sebe, a nisu htjeli evidentirati izvršioce. Takvih slučajeva je bilo jako puno, preko 90 posto. Neki nisu poslali ni takve prijave”, kaže Mitrović, koji smatra da su šanse da se takvi predmeti procesuiraju male.

Porodica Kezić iz Banje Luke, koja danas živi u Zadru, još uvijek se bori za kažnjavanje ubica Adolfa Kezića.

“Pet maskiranih osoba sa čarapama na glavi provalilo je u našu kuću 13. aprila 1993. godine. Tad su ubili mog oca, pred majkom i sestrom. Očevid je obavljen ujutro i nije nam dat zapisnik”, kaže Zlatan Kezić.

U januaru 2005. godine Kezići su podigli tužbu u kojoj su naveli imena grupe mladića za koje su sumnjali da su na neki način sudjelovali u ovom zločinu. U novembru ove godine, kako kažu, dobili su potvrdu Centra javne bezbjednosti Banja Luka u kojoj stoji da je tužilaštvo podiglo optužnicu protiv NN osobe.

“To je prvi papir, koji smo dobili nakon 14 godina, na kome piše da je moj otac ubijen. Čak smo imali i jedan papir na kojem je pisalo da je moj otac umro od posljedica bolesti”, kaže Zlatan Kezić.
Svjedoci nedostupni inezaštićeni
I Sud i Tužilaštvo raspolažu ograničenim tehničkim mogućnostima, kaže Milovanović i pojašnjava: “Radimo bez tehnike, bez finansijske podrške i bez edukacije.”

Ograničene mogućnosti utiču i na sama suđenja, budući da ne postoje uslovi za pružanje zaštite svjedocima. Tako je u jednom slučaju sud saslušao zaštićenog svjedoka bez prisustva ijedne strane, a potom se u sudnici čitao iskaz. Podatke o svjedoku je znala strana koja ga je predložila. Uslovi za druge načine zaštite ne postoje.

Marija Aničić-Zgonjanin, predsjednica Krivičnog odjeljenja suda u Banjoj Luci, smatra da ovakav način saslušanja svjedoka nije od velike koristi. “Iskaz je manjkav i zbog toga što u sudnici ne smijete pročitati ništa što bi navelo na otkrivanje identiteta tog zaštićenog svjedoka”, kaže Zgonjanin za Justice Report.

“On može reći nešto jako bitno za predmet optuženja, ali ako postoji mogućnost da okrivljeni na osnovu priče zaključi o kome se radi, onda se taj dio iskaza nikada ne čita. Čitaju se samo neki dijelovi iskaza.”

Međutim, problem zaštite svjedoka nije tako često kao samo njihovo pronalaženje. Očevici zločina ili porodice oštećenih uglavnom su izvan BiH i dolazak do ovih svjedoka glavna je poteškoća tokom suđenja. A koliko su iskazi svjedoka ključni za ishod suđenja, jasno je kada se zna da materijalni dokazi o ovim događajima često ne postoje.

Nezavisni monitori koji prate suđenja u Banjoj Luci slažu se sa ocjenom da nedostupnost svjedoka i nedostatak tehničkih uslova za zaštitu svjedoka predstavljaju poteškoće, što je u jednom slučaju bio razlog oslobađajuće presude.
Putujući okružni tužilac
U Odsjeku za ratne zločine pri Tužilaštvu u Banjoj Luci radi samo jedan tužilac – Branko Mitrović, koji uglavnom sam saslušava svjedoke, često i posjećujući ih u njihovim kućama. “Ne mogu čekati da mi iz nekog sela dođe neka starica da svjedoči. Odem kod nje kući i saslušam je”, kaže tužilac za Justice Report.

Za podršku tužiocu u Banjoj Luci je formiran “istražni tim” sa četiri do pet policijskih inspektora. Dvije do tri optužnice godišnje u takvim okolnostima jesu veliki uspjeh, smatra Mitrović.

U današnjem sastavu Okružno tužilaštvo radi od 8. marta 2004. godine. Odsjek za ratne zločine funkcioniše u sastavu Odjeljenja za privredni i organizovani kriminal. Na predmetima ratnih zločina aktivnije se radi od 1. januara 2005. godine.

Edin Ramulić iz Udruženja Prijedorčana“Izvor” kaže da je “prezadovoljan radom tužioca Mitrovića”. “Mislimo da je u posljednje dvije godine pojedinačno bio najuspješniji tužilac u BiH”, pojašnjava Ramulić i dodaje kako Udruženje sarađuje sa Tužilaštvom“obezbjeđujući podatke o potencijalnim svjedocima”, te prevoz svjedoka na suđenja, kao i psihološku pomoć stručnog lica.

“Sudska vijeća takođe rade perfektno, zadovoljni smo njihovim odnosom. Zadovoljni smo i visinom kazni, koje su oštrije čak i od kazni izrečenih u Tribunalu za ista krivična djela”, kaže Ramulić.

Trenutno na Okružnom sudu Banja Luka nema suđenja za ratne zločine. Nove optužnice Tužilaštvo će podići tokom sljedeće godine. Za neke od osumnjičenih već se pretpostavlja da neće odgovarati pred Okružnim sudom u Banjoj Luci jer se nalaze u Srbiji, gdje su stekli i državljanstvo. Mitrović predviđa da se oni “neće izvući”, nego će ih procesuirati Specijalno tužilaštvo u Beogradu.

Govoreći o području Prijedora,gdje je, prema podacima “Izvora”, bilo preko 3.200 civilnih žrtava, EdinRamulić podsjeća na još jedan apsurd poslijeratnog života na ovim prostorima.

“Većinu zločina u opštini Prijedor počinili su Srbi sa ovog područja, koji ovdje i danas žive”, kaže Ramulić. “Istovremeno, u Prijedor se vratio veliki broj Bošnjaka. Sad se svakodnevno susrećemo.” Mnoga od ovih lica su na vodećim funkcijama, čak i u javnim preduzećima, tvrde žrtve.

Istrage koje Tužilaštvo sada vodi uglavnom se odnose na područje Prijedora i Gradiške. Međutim, kapaciteti koji su na raspolaganju ne obećavaju mnogo. Zbog toga žrtve strahuju da će mnogi zločinci u njihovoj blizini i dalje mirno spavati.

“Boro Milojica i Pero Đurić, osuđeni zbog ubistva, godinama su povratnike snabdijevali drvima za ogrjev. Takođe, osoba koju je Tribunal doveo u vezu sa ratnim zločinom na Korićanskim stijenama živi u Prijedoru i postavlja oluke na povratničke kuće u Kozarcu. Postoje dokazi protiv mnogih koji danas mirno žive u Prijedoru i zbog toga tražimo brže i efikasnije procesuiranje zločina počinjenih na ovom području”, kaže Ramulić.

Ovaj tekst je dio serije članaka koju BIRN Justice Report realizuje u okviru projekta “Lokalno pravosuđe pod lupom”. Projekt su podržali građani Sjedinjenih Američkih Država kroz USAID u BiH.