Članak

Bundalo i ostali: Posljednji susret

21. Oktobra 2008.12:37
Tri svjedoka Tužilaštva govorila o stradanju Bošnjaka u logorima na području Kalinovika tokom 1992. godine.

This post is also available in: English

Džemila Suljić, svjedokinja Tužilaštva, kazala je da su joj “srpski vojnici i policajci” 25. juna 1992. godine odveli dva sina i muža, prvo u osnovnu školu u Kalinoviku, a potom su ih prebacili u “Barutni magacin”, gdje ih je posljednji put vidjela.

“Đorđislav Aškraba je bio upravnik tog logora. On sve zna o stradanju moje djece. Njih još nisam našla. Aškraba je u logoru bio glavni za zatvaranje, premlaćivanje, i zna valjda i kome ih je predao da ih ubije. Muža sam našla, mrtvoga, ali ne znam gdje su mi sinovi”, rekla je Suljić.

Tužilaštvo BiH tereti, pored Aškrabe, Ratka Bundala i Neđu Zeljaju da su tokom 1992. godine na području Kalinovika učestvovali u ubistvima, mučenjima, silovanjima, prisilnim nestancima, uništavanju imovine te zatvaranju Bošnjaka u Osnovnu školu “Miladin Radojević” i “Barutni magacin”.

Svjedokinja Suljić je u sudnici kazala da su stražari u oba logora bili “policajci i vojnici obučeni u uniforme”, i da su joj dozvoljavali da ulazi samo u osnovnu školu, dok “u ‘Barutni magacin’ nisu dali ni da se gleda”.

Optuženi Aškraba je tokom unakrsnog ispitivanja kazao Sudskom vijeću da svjedokinja Suljić “samo laže i iznosi neistine”.

Ismir Regoj, drugi svjedok čiji je iskaz saslušan na ovom ročištu, kazao je da je 25. juna 1992. godine dobio “poziv zajavljanje u policijsku stanicu Kalinovik”, ali da je njegov otac Refik odlučio da će sam ići “u ime porodice”.

“Počela je kiša, i oko tri sata poslijepodne kraj vrata su nam se pojavili dva brata Hatića i Karamana i rekli nam da bježimo iz kuće jer četnici kupe ko je god ostao. Brat i ja smo pobjegli u šumu i vidjeli vojsku kako ulazi u kuće i puca”, prisjetio se Regoj.

Nakon jednog dana sakrivanja, rekao je svjedok, njegov brat je uhvaćen, a on se vratio kući “iz straha”, a tamo ga je dočekao komšija Vjekoslav Sudžum, koji ga je sakrio i rekao mu da bježi.

“Rekao mi je da bježim ka Jeleču. Kada sam tamo stigao, vidio sam brata, koga su pustili jer je bio mlad. Kasnije smo i saznali da je otac ubijen. Rekli su nam da je ubijen u nekoj štali pa onda zapaljen”, izjavio je svjedok.

Na ovom ročištu saslušana je i zaštićena svjedokinja D, koja je u junu 1992. godine protjerana iz Gacka i uhapšena na “putu ka slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije BiH”.

“Uhapsili su nas u selu Tuhobići, i odvezli nas kamionom u školu u Ulog – tamo se nismo zadržali – i opet su nas pokupili oko 200, te odveli u logor, u školu u Kalinovik”, rekla je D.

Zaštićena svjedokinja kazala je i da je tokom svog zatočeništva vidjela “mučenja i ubistva”, ali da to nisu radili “ljudi iz Kalinovika, već samo grupa izvana”, kod kojih je ona prepoznala crnogorski naglasak.

Dio svjedočenja o silovanju, zaštićena svjedokinja dala je na zatvorenom ročištu.

Nastavak suđenja zakazan je za 31. oktobar 2008. godine.

This post is also available in: English