Počinjenje genocida na početku rata – pravda ili politika

Dok njegova porodica čeka pravdu, podijeljena su mišljenja stručnjaka da li će prvostepena presuda 22. novembra utvrditi da je dokazana namjera da se unište Bošnjaci u Prijedoru.

Suada Hodžić živi u Trnopolju (općina Prijedor) u kući ispred koje je u julu 1992. ubijen njen suprug Fikret, bivši vicešampion Evrope u bodibildingu, koji je 15 puta branio titulu prvaka bodibildinga tadašnje države Jugoslavije.

“Život s Fikretom bila je najljepša moguća bajka… On je bio čovjek koji nikad nije bio ljut, koji nije znao povisiti ton, uvijek nasmijan. Zvali su ga bilder s osmijehom, a taj osmijeh je otvarao sva vrata”, prisjetila se Hodžić, istaknuvši da je njen suprug osnovao 1975. godine i prvi bodibilding klub u Trnopolju.

Život iz bajke prekinut je 9. jula 1992., kada su srpski vojnici ušli u Trnopolje, te iz kuće izveli Suadu, Fikreta i njihovo dvoje maloljetne djece.

“Ćerka je imala 15, a mali 11 godina. Fikreta su odvojili od nas, zadržali ga tu blizu kuće, a nas natjerali da idemo ispred. Mi nismo deset koraka odmakli, kad sam čula rafal iza naših leđa. Nažalost, to je bio njegov kraj. Ja sam se okrenula, kad vidim momka koji je trenirao kod Fikreta, koji je bio u našoj kući bezbroj puta – kako drži “kalašnjikov”, gleda u mene i crkava od smijeha. Fikret je ležao ispod njegovih nogu, ubijen s leđa”, ispričala je Hodžić.

Nakon suprugovog ubistva, Hodžić je s djecom odvedena u logor Trnopolje. Nakon dva dana provedena u strahu, uspjela je izaći iz logora pod izgovorom da ide da donese djeci nešto za jelo.

“Isti dan bila je i deportacija iz Trnopolja i to je sreća, jer ne znam da li bismo preživjeli”, prisjetila se Hodžić koja je izbjegla u Austriju.

Prema presudama Haškog tribunala, hiljade Bošnjaka je u ljeto 1992. godine ubijeno, zatvoreno u logore i maltretirano, a sve u kampanji progona nesrpskog stanovništva. Ratku Mladiću se kao bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) stavlja na teret da je počinio genocid u Prijedoru i još pet općina, s obzirom da je kampanja progona činjena u cilju uništenja Bošnjaka.

Uz Prijedor, Mladiću se u prvoj tački optužnice na teret stavlja genocid u Foči, Ključu, Kotor-Varoši, Sanskom Mostu i Vlasenici. Optužnica ga tereti i za genocid počinjen u Srebrenici, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje međunarodnog osoblja za taoce.

 Tužioci nespremni za dokazivanje

Bivša oficirka za saradnju s Haškim tribunalom i dugogodišnja advokatica Vasvija Vidović kaže da je upitno da li će genocid biti dokazan u ovim općinama jer tužioci nisu iznijeli dovoljno dokaza.

“Veliki je teret bio na tužiocima, a oni to nisu adekvatno uradili… Iskreno tužioci nisu ni iznosili toliko dokaza u vezi ovih opština, a problem je što Haško tužilaštvo nije ni odmaklo mnogo u svojim dokazima od istraga koje su vođene do kraja rata. Trebalo se mnogo bolje pripremiti”, smatra Vidović.

Bivši sudija Ustavnog suda BiH, Krstan Simić kaže da su se u Prijedoru desili “stravični zločini”, ali dodaje da oni nisu prešli prag genocida.

“Najveća specifičnost kod dokazivanja genocida je takozvana genocidna namjera. Zločin protiv čovječnosti nije ništa manji, ali nema ovu namjeru da se uništi u cijelosti ili dio neke zaštićene grupe… To je problem dokazati, jer je prag toliko visok”, izjavio je Simić.

On dodaje da je Haški tribunal već donio nekoliko presuda u kojima su odbijene optužbe za genocid 1992. godine, i da zbog toga, kako navodi, “treba staviti tačku” na to optuženje.

S njim se slaže jedan od Mladićevih advokata Miodrag Stojanović koji kaže da je Odbrana koncipirala svoje dokaze na način da prate postupak protiv bivšeg predsjednika Republike Srpske (RS) Radovana Karadžića – koji je nepravosnažno oslobođen krivice za genocid 1992. godine.

“Mi smo išli slijedom dokaza iz predmeta Karadžić, cijeneći da je to standard”, rekao je Stojanović.

Prema riječima Stojanovića, Mladićeva Odbrana nije negirala ubistva ili postojanje logora. “To bi bila luda Odbrana… Suštinska Odbrana je da se desio zločin, ali da li je to iščašen zločin ili dio sistema. Mi tvrdimo da sistema nije bilo. Mi branimo čovjeka, da on nije znao za počinjenje zločina”, izjavio je Stojanović.

Profesor međunarodnog prava Zarije Seizović kaže da nijedan zločin u BiH – genocid ili zločin protiv čovječnosti nije bio cilj sam za sebe.

“Ovi zločini su urađeni kako bi se poslala poruka – niste dobrodošli ovdje, silovali smo vam kćerke, ubili vaše najmilije…”, rekao je Seizović.

Dodaje da riječ genocid u BiH trpi zbog “verbalne inflacije”.

“Stigma je nametnuta srpskom narodu, a pečat žrtve je nepravedno nametnut Bošnjacima, to su političke elite zavele ljude. Teško, gotovo nemoguće je dokazati genocidnu namjeru, to se izvodi iz mora posrednih dokaza, ne iz bestijalnosti ubijanja, ne iz broja ubijenih, niti mjesta, to je mentalni odnos počinioca prema zločinu”, rekao je Seizović.

Prema riječima Simića, razlika između zločina u Prijedoru i drugih općina 1992. godine i Srebrenice – u kojoj su međunarodni sudovi utvrdili postojanje genocida – jeste nedostatak jasnog plana da se uništi grupa.

“Srebrenica je bila projekat… Ukopavanje, odvoženje, ubistva, transport i transfer žena i djece, to je projekat koji zahtijeva plan i upravo su sudije postojale kakav je plan tu postojao”, rekao je Simić.

Advokatica Vidović je stava da je identičan plan postojao u i Prijedoru 1992. godine.

“Optužba za genocid 1992. nije politička kvalifikacija… U Prijedoru je u ljeto 1992. godine ubijeno više hiljada ljudi. Pitanje je bilo da li će tužioci znati to dokazati… Međutim, činjenica je da su se događaji dešavali po paternu na određen način… Da se tužilac potrudio, po mom dubokom uvjerenju i da je imao pravilnu strategiju gonjenja, koja je po meni upitna, mogao se i morao dokazati genocid”, smatra Vidović.

Život bez pravde za žrtve

 Advokat Stojanović kaže da bilo kakva presuda neće donijeti pravdu za žrtve.

“Žrtve žive za to da se suoče s onima koje oni doživljavaju kao odgovornim, a onda kada se to desi, opet se isprazne i osjete gorčinu nezadovoljstva”, navodi Stojanović.

Sama suđenja za ratne zločine, prema riječima Seizovića, uopšte ne mogu dovesti do pravde.

“Ako neko prođe kroz višestruko silovanje i ima 12 godina ili je bio logoru, kakva je satisfakcija osuda za genocid ili zločin protiv čovječnosti. Neki osuđenik je otišao u hotel, uslovi su mu bolji nego što živim ja, osim što mu je uskraćena sloboda kretanja… Žrtve prolaze kroz pakao svjedočenja, bez obzira da li se zaštite i onda se kaže pravda je zadovoljena, to nije pravda, to je djelić za koji je umanjena nepravda”, ističe Seizović.

Za današnji život, Suada Hodžić kaže da je suprotnost svega onoga kako je prije rata živjela. Nakon izbjeglištva u Austriji, a kasnije u Njemačkoj, Hodžić se sa sinom godinu dana nakon rata vraća u Sanski Most. Kćerka ostaje u Austriji gdje se udala i osnovala svoju porodicu.

“Tada život nekako kreće nekim drugim tokom. Sin je trebao da ide u vojsku, bio je sportista isto kao i Fikret. Nekako je sve bilo normalno. Međutim, 2000. godine, ode i mali. Ubijen je slučajno, od zalutalog metka. Tog trenutka morala sam se vratiti u Trnopolje. Da mogu njega i Fikreta gledati svaki dan, jer mezarja su im ovdje, kraj onoga što je ostalo od naše nekadašnje kuće”, prisjeća se ona.

U obnovljenom dijelu nekadašnje kuće živi sama, bez bilo kakvih stalnih primanja. Pored mjesta na kojem je Fikret ubijen prolazi svaki dan.

“Prošlo je više od 20 godina kako je Fikret ovdje ubijen. I ne samo Fikret, svi muškarci iz okolnih kuća su odvedeni i malo ko je preživio. Znam da život ide dalje, borim se kako znam i umijem, ali muči me uvijek jedna stvar. To kod nas nije tuđin došao pa ubijao ljude. To su sve radili naši, ljudi koje ja znam. Naše komšije, naši prijatelji. To me muči i to nikada neću razumjeti, a kamoli bilo kome više vjerovati”, kroz suze priča Suada.

Svake godine, na dan ubistva Fikreta Hodžića kraj njegovog mezarja okupljaju se njegove nekadašnje kolege i sportisti.