Godine bjekstva Ratka Mladića obavijene velom laži i tajni

Ujutro 26. maja 2011. godine, srbijanska policija je poslata da pretraži malu kuću u selu Lazarevo u vlasništvu Branislava Mladića – rođaka haškog optuženika Ratka Mladića – nakon što su članovi porodice više puta zvali tu kuću.

Kada su dvojica policajaca ušli u kuću, zatekli su starijeg muškarca.

“Našli ste onog kojeg tražite… Ja sam Ratko Mladić”, rekao je on.

Srbijanska policija je prethodno tragala za Mladićem u Lazarevu, ali ovog puta im se posrećilo i tako je stavljena tačka na godine provedene u traganju za jednim od najtraženijih svjetskih bjegunaca.

Hapšenje je označilo kraj 16 godina provedenih u bjekstvu, tokom kojih su Mladiću pomoć pružale srbijanske vlasti i pripadnici vojske i policije Republike Srpske.

U srijedu, 22. novembra, Haški tribunal izreći će prvostepenu presudu Mladiću za genocid i druge zločine. Međutim, vrijeme koje je proveo u bjekstvu je toliko osjetljivo da je optužnica protiv 11 osoba kojima je suđeno za pomaganje Mladiću u tom periodu proglašena državnom tajnom u Srbiji jer bi mogla naštetiti ugledu zemlje – što je izazvalo sumnju da su u operaciju skrivanja upletene visokorangirane vojne ili političke figure.

Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić je nakon hapšenja Mladića izjavio da je Srbija tim činom ispunila ključne obaveze prema Haškom tribunalu. Tribunal je Mladića prvobitno optužio 1995. godine, nekoliko mjeseci prije kraja rata u BiH, ali je on kazao da se nikada neće dobrovoljno predati.

“Može mi suditi samo moj narod”, rekao je Mladić.

Miloševićeva Srbija kao raj za bjegunce

 Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, mnoge međunarodne organizacije su poslate u BiH kako bi sprovele implementaciju mjera, zbog čega se Mladić nije osjećao sigurno u rodnoj zemlji.

Susjedna Srbija se činila kao prirodni izbor – Slobodan Milošević bio je tadašnji predsjednik “krnje Jugoslavije”, nije postojala bilo kakva saradnja između Haaga i Beograda, a Mladić je imao i stan na Banovom Brdu kod Beograda.

Slaviša Lakić, režiser dokumentarnog filma “Pad Ratka Mladića”, kazao je da je Mladić u momentu preseljenja u Srbiju imao lično obezbjeđenje, ali je dio osiguravala i srbijanska vojska.

“Pored njegovih ličnih 47 tjelohranitelja, Mladić je imao i deset osoba u obezbjeđenju iz Posebnog 30. Centra za bezbjednost jugoslovenske vojske. Nekoliko vozila mu je dato na raspolaganje iz prostorija vojske na Stragarima u Kragujevcu i na Topčideru u Beogradu”, rekao je Lekić.

Milošević je lično Mladiću obezbijedio obezbjeđenje i garantovao da ga neće izručiti u Haag. Znajući da ima podršku, Mladić se krajem 90-ih kretao slobodno po Srbiji. Posljednji put u javnosti je viđen tokom prijateljske utakmice između Jugoslavije i Kine, kada je sjedio u loži “Partizanovog” stadiona.

Prema dostupnim informacijama, čak ni pad režima Slobodana Miloševića nije preplašio Mladića 2000. godine, s obzirom da je bivši komandant VRS-a vjerovao da vojne strukture u Srbiji još uvijek stoje iza njega.

Iako je Milošević sklonjen, bezbjednosne i vojne strukture u Srbiji se nisu promijenile, a nova demokratska vlast odmah nije mogla da osigura istinsku potragu za Mladićem.

Tek 2001. godine, kada je Milošević izručen u Haag, Mladić se prvi put osjetio nesigurnim, konačno uviđajući da postoji mogućnost da lično bude uhapšen i odveden pred Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Tada počinje takozvana druga faza njegovog vremena u bjekstvu, između 2002. i 2006. godine, kada je nestao iz javnog života i oslonio se na mrežu pomagača iz VRS-a.

Prema više izvora Balkanske istraživačke mreže (BIRN) unutar sigurnosnog sistema, Mladić je proveo većinu vremena u stanovima u Beogradu i u vojnim postrojenjima. Iako je imao široko rasprostranjenu mrežu pomagača, uvijek je postojala samo jedna osoba koja je znala gdje se on nalazi i koja je uvijek bila dva koraka ispred osoba koje su tragale za bivšim komandantom VRS-a. Ta osoba bio je Zdravko Tolimir.

Tolimir je bio uz Mladića tokom cijelog rata u BiH, a služio je kao glavni bezbjednjak u štabu VRS-a. On je uhapšen i izručen u Haag 2007. godine. Kasnije je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici i preminuo je u zatvoru.

Dok se nalazio na slobodi, pomagao je Mladiću i njegovoj ekipi da brzo mijenjaju lokacije, uglavnom po Beogradu i okolici, držeći svog komandanta u velikim zgradama s više stanara, gdje je lakše držati anonimnost.

Prema riječima britanskog novinara Juliana Borgera, koji je napisao knjigu “Krvnikov trag” – a koja opisuje godine koje je Mladić proveo u bjekstvu – Mladić je držao vojnu disciplinu. Zabranio je korištenje mobitela, i rijetko je izlazio vani, osim povremenih večernjih šetnji sa sinom Darkom.

Porodica kao zadnji bedem

U 2006. godini, Mladić je treći put promijenio strategiju, počevši da se oslanja samo na porodicu.

Promjena je uslijedila nakon hapšenja deset osoba osumnjičenih za pomaganje Mladiću. Prema Lekiću, ovo je bio prvi signal Srbije da istinski pokušava naći Mladića.

“Vijesti o hapšenju su namjerno ranije puštene, kako bi Mladić znao da bježi”, rekao je Lekić.

Izvori u srbijanskoj službi sigurnosti su kazali BIRN-u da je Mladić te godine otišao u Malu Moštanicu kraj Beograda, i uselio u kuću rođaka. Srbijanska policija je izvršila pretres kuće u selu, ali pogrešne. Mladić je navodno sve posmatrao s prozora i odmah nakon racije pobjegao iz sela.

Mnogi smatraju da je Mladić uvijek bio korak ispred tima koji je tragao za njim, zbog izvora koje je imao u sigurnosnim službama.

Borgerova knjiga pokazuje da je srbijanska vojska u početku bila direktno uključena u operaciju skrivanja Mladića, a da su vlasti kasnije činile ustupke kako bi osigurale da ga ne pronađu.

“Oni su, recimo, došli u Malu Moštanicu i ušli u pogrešnu kuću… Teško je reći da li je to nesposobnost ili namjerna nesposobnost, ali sveukupno tih godina Srbija se nije trudila da ga uhapsi”, kazao je Borger.

Aleksandar Dimitrijević, bivši savjetnik u srbijanskom Ministarstvu odbrane, kasnije je rekao da kada bi god došli u situaciju da uhapse Mladića, služba državne bezbjednosti i njen šef Rade Bulatović bi uhapsili neke od osumnjičenih kako bi alarmirali Mladića da treba bježati.

Kada je 2008. godine Bulatović smijenjen, dvije sedmice kasnije uhapšen je Radovan Karadžić. Mnogi su vjerovali da će Mladić brzo biti uhapšen, ali je on bježao još tri godine.

Lekić se slaže da su bezbjednjaci igrali ključnu ulogu u skrivanju Mladića, ali on krivi i medije.

“Javnost, Haški tribunal, čak i službe koje su tragale za Mladićem dobijali su od službe državne bezbjednosti prave informacije o Mladićevom kretanju, ali tek nakon što je on pobjegao”, kazao je Lekić.

Nakon njegovog hapšenja 2011. godine, Mladić je tražio da se obustave svi postupci protiv njegovih pomagača.

“Našli ste me, šta želite od ovih ljudi? Oni su dali život za mene. Pustite ih”, rekao je Mladić nakon hapšenja.

Srbijanske vlasti kao da su ispunile Mladićev zahtjev. Do sada je podignuta samo optužnica protiv osoba koje su uhapšene 2006. godine. Svi su oslobođeni krivice, izuzev Marka Lugonje, koji je sam priznao krivicu i dobio uslovnu osudu. Iako je predmet pravosnažno završen, Srbija je sakrila optužnicu, kazavši da se radi o državnoj tajni koja može štetiti ugledu države.

“Pomogao sam mu jer je bio moj komandant”, rekao je Lugonja sudijama.