Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Zijada Mutapa, Alise Ramić (rođene Mutap), Hasana Dupovca, Josipa Barića i Muamera Ožegovića koja ih tereti za organizirani kriminal i sprečavanje otkrivanja i dokazivanja stradanja Dženana Memića, mladića koji je, nakon teških povreda, preminuo 15. februara 2016. godine.

U nastavku svjedočenja u svoju korist, Dragan Vikić je izjavio da nije obezbijedio lice mjesta nakon ubistva zarobljenika u Velikom parku u Sarajevu jer nije imao naredbu pretpostavljenog.

“Zalagat ću se da se u Parlamentu BiH donese zakon o negiranju genocida. Iduće godine ćemo sigurno imati takav zakon”, izjava je koju je medijima dao visoki predstavnik Valentin Inzko prilikom obilježavanja 24. godišnjice genocida u Srebrenici. Dvije godine kasnije, dva dana do obilježavanja 26. godišnjice, ovaj zakon nije usvojen pred Državnim parlamentom, a žrtve i javnost smatraju da je visoki predstavnik mogao i morao uraditi više za procese tranzicione pravde.

Nedavno ažurirana BIRN-ova baza podataka o ratnim masovnim grobnicama pokazuje da je samo mali broj od ukupno 94 lokacije ukopa žrtava Srebrenice označen, dok su preostale zarasle ili se koriste kao odlagališta otpada, preorane su ili prodate kao građevinske parcele.

Zaštićeni svjedok Državnog tužilaštva je ispričao kako je Duško Suvara, kojem se sudi za silovanje žena bošnjačke nacionalnosti na području Glamoča, u ljeto 1992. godine odveo njegovu suprugu i silovao je.

Đulsa Velić imala je 49 godina kada je u julu 1995. napustila Srebrenicu sa svojom porodicom, ali i još oko 40.000 žena, djece i staraca koji su u kolonama autobusa i kamiona prebačeni iz Potočara prema Kladnju. Tog ljeta je u Srebrenici i okolini ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka. Svoju priču o preživljavanju genocida Đulsa Velić je ispričala Balkanskoj istraživačkoj mreži Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) i Memorijalnom centru Srebrenica u okviru projekta “Životi iza polja smrti”, mjesec dana prije nego je preminula.

Nakon ubistva Alme Kadić pet nevladinih organizacija napisalo je javno reagovanje o medijskim izvještajima i radu nadležnih na zaštiti žrtava porodičnog nasilja. Reagovanje prenosimo u cjelosti.

Đulsa Velić imala je 49. godina kada je u julu 1995. godine napustila Srebrenicu sa svojom porodicom, ali i još oko 40.000 žena djece i staraca koji su u kolonama autobusa i kamoina prebačeni iz Potočara prema Kladnju. Tog ljeta je u Srebrenici i okolini ubijeno više od 7.000 muškaraca i dječaka. Đulsa Velić ispričala je svoju priču o preživljavanju genocida Balkanskoj istraživačkoj mreži Bosne i Hercegovine i Memorijalnom centru Srebrenica kroz projekt „Životi iza polja smrti“, mjesec dana prije nego je preminula.

Odsustvo legislative i zakonskih odredbi koje bi zabranile negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca otvaraju put da se negiranje normalizira, rekla je na današnjoj promociji Zbornika radova o genocidu u Srebrenici nezavisna istraživačica i jedna od autora Zbornika Lejla Gačanica.

Univerzalni jezik kojim govore igrani filmovi o zločinu genocida, poput filma “Quo vadis, Aida?”, mogu pomoći razbijanju predrasuda i doprinijeti slabljenju kulture poricanja genocida, smatraju sagovornici Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).