Goran Dragojević, Zijad Bačić, Stanislav Krezić i Emir Hajdarević. Foto: BIRN BIH
Kako je istaknuto tokom događaja, ova četiri muškarca su rat osjetili na svojoj koži, na najgori mogući način, i ne žele da se to više ikada ponovi.
“Govore o svom iskustvu bez retraumatizacije, političkog konteksta, presuda i okrivljavanja, te s pozitivnim porukama budućnosti. Nakon svega što su prošli, oni pružaju ruke – prvo jedni drugima, a onda i svima vama, pozivajući na mir”, rečeno je tokom događaja.
Svoju priču iz 1992. godine podijelio je Prijedorčanin Goran Dragojević, vozač bolničkog saniteta koji je teško ranjen prilikom intervencije.
“Oni otvaraju vatru na mene, na sanitet, i zadaju mi 32 prostrelne rane. Otkidaju mi desnu nogu, desnu ruku, lijevu ruku, lijevu nogu. Bio sam sav k'o rešeto. Gubim svijest i gledam svoj bijeli mantil kako postaje crven. Neki ljudi su mi prišli i odvezli me do bolnice. U Beogradu sam imao 18 operacija, nosim ploče u nozi i u ruci, a u stomaku nosim mrežu. Nakon liječenja jedina želja mi je bila da se vratim u svoj rodni grad”, rekao je Dragojević prisjećajući se događaja koji mu je promijenio život.
Bivši vozač hitne pomoći poručio je građanima Bosne i Hercegovine da se rat ne treba voditi nigdje i da on “donosi samo zlo i ništa dobro”. Na kraju je kazao kako danas ima mnogo prijatelja druge nacionalnosti, a jedan od njih je Zijad Bačić, koji je u junu 1992. godine u Prijedoru svjedočio strijeljanju svoje porodice.
“Dvadeset trećeg juna u mom selu je bilo ‘čišćenje’, gdje su prvo odvedeni svi muški za koje su smatrali da su vojno sposobni. Nakon dva dana bio sam sa svojom majkom, dva brata i sestrom. U večernjim satima došla je grupa vojnika, prepoznao sam ih, to su bili moje komšije Srbi. Izveli su nas napolje. Ja uvijek kažem da je to Božija sudbina – da sam preživio pošto sam pretrčao između žive vatre do druge kuće, gdje sam se sakrio. Gledao sam tijela svih tih žena i djece, među kojima je moja majka, dva brata i sestra. Iako sam znao da su Srbi, ipak sam otišao kod komšije Srbina, pokojnog Milana, koji me je sačuvao osam dana. Saznao je za oca i brata, da su u logoru u Trnopolju. Onda je saznao za strica i sigurno me sproveo do njegove kuće, gdje sam sa stricom krajem augusta napustio Prijedor”, ispričao je on.
Godine 2000. se vratio u Prijedor, gdje je osnovao porodicu, i kroz projekat PRO-Budućnost stekao je isti stav kao njegov prijatelj Goran Dragojević – u ratu su svi gubitnici.
“Imam odgovornost da kažem, kroz moj doživljaj, da je ipak u ono vrijeme bilo dobrih ljudi na svim stranama. Ako se mi možemo družiti zajedno, ne vidim da bi nas neko mogao ponovo nagovarati da to ne možemo”, zaključio je Bačić.
Na jugu Bosne i Hercegovine 1993. godine, na različitim obalama Neretve i na različitim ratnim stranama, zarobljenici Stanislav Krezić i Emir Hajdarević prolazili su istu sudbinu.
Stanislav je bio u logoru sa još 107 osoba, od čega su 54 bile žene, 14 djeca, a 40 muškarci. Kako je ispričao, 20 muškaraca bili su vojnici koje su svakodnevno vodili na prisilni rad.
“Bilo je ubistava, jedno trostruko ubistvo, a četiri logoraša su poginula radeći. Mi smo mogli vidjeti, s druge strane, Bošnjake koji su radili kao i mi. Tada nisam razmišljao o tome, bila je to borba za opstanak. Razmijenjen sam 2. decembra 1993. godine i tada počinje druga priča. U to vrijeme sam loše mislio o druga dva naroda, misleći da s mojim narodom nema problema i da je u drugima greška. Slušajući prijatelja Zijada, kakvu tešku priču ima, kako priča lagano i tiho bez ikakve srdžbe, i u tom teškom vremenu našao je Srbina za spas. (…) On je moj idol, čovjek je jednostavno idol. Mi puno više moramo o tim ljudima pričati”, kazao je Krezić.
Među Bošnjacima koji su bili u zarobljeništvu Hrvatskog vijeća obrane bio je njegov današnji drug Emir Hajdarević, koji je prošao kroz pet logora.
“Sad ne znam koji je bio bolji, a koji gori, ali svi su imali jednu stvar – oduzeli su mi slobodu i dostojanstvo. Teško je razgovarati o tome. (…) U Dretelju sam za 20 dana izgubio 19 kilograma. Tri dana smo bili bez hrane i vode, a mnogi su pili mokraću da bi preživjeli. Sve što sam proživio, u meni nije izazvalo mržnju. Hvala ovim ljudima što pričaju i imaju sagovornike s drugih strana koji čuju šta mi pričamo”, kazao je Hajdarević.
Svoje obraćanje je zatvorio porukom kako su Zijad, Goran, Stanislav i on živi dokaz da su se zločini dešavali.
“Sve danas što se dešava, strahovito utiče na nas, i poručujem da ovim ljudima niko ne smije oduzeti mir, bez obzira na političke i lične ciljeve. Sloboda je ono što smo mi izgubili i nikome ne želimo da se to desi”, zaključio je Hajdarević.
