Murguz za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kaže da joj je najveća želja da sazna istinu o sudbini muža, pronađe njegove posmrtne ostatke i da ga dostojanstveno ukopa.

Zarobljeni su zajedno 15. aprila 1992. godine u Čohodar Mahali sa ostalim mještanima, ali dva dana kasnije ih razdvaju i Mujo je sa drugim muškarcima nesrpske nacionalnosti zatvoren u Kazneno-popravni dom Foča, gdje je odlazila šest puta, ali je samo dva puta uspjela da ga vidi.

Dodaje da ga je prvi put vidjela u domu zahvaljujući suprugu njene radne kolegice, ali da nije mogla pričati sa njim jer je stražar bio pola metra od njih.

“Prvi put kad sam ga vidjela, ‘očima’ sam tražila udarce po njemu, on je shvatio šta tražim i dao mi je doznanja, mahnuo je glavom, kao da nije tučen”, govori Murguz.

Prisjeća se da je tokom posljednjeg susreta sa suprugom u domu bila u prilici i da nakratko razgovara sa njim.

“Mogla sam ga pitati sve, jer nas je stražar ostavio same. Pitao je za roditelje i sestru. Pitao je čujem li se ja sa svojima, pošto su moji bili na Tjentištu i na to se sva priča svodila. Zagrlila sam ga, poljubila, pitala jesu li ga tukli, provocirali, a on je rekao ‘valjda ću izaći odavde pa ću ti nekad i pričati’. Nažalost to se nikad nije desilo”, kaže Murguz.

Istinu kriju oni koji su uradili zlo

Zehra i Mujo Murguz. Foto: Porodični album 

Naglašava da će se ona dok je živa boriti da sazna istinu o njenom Muji, s kojim je svaki trenutak koji je provela bio poseban.

“On zaslužuje svu pažnju ovog svijeta, bio je jako pažljiv suprug, sin i brat. Nikada nije ni mrava zgazio, a nekamoli nekome nešto naudio, i pitam se zbog čega ga je neko likvidirao? Samo zato što je bio Mujo, što nije bio Đorđe ili Zoran”, smatra ona.

Dodaje da je bio poslovođa u pilani fabrike “Maglić”, te da ga mnogi ljudi koji su radili sa njim spominju po dobru.

“Studirao je i na Šumarskom fakultetu u Sarajevu i mnoge njegove kolege su mi se javile na Facebooku i slali slike sa fakulteta i pitali za njega. To sve meni teško pada, pa čak pojedine kolege ga i pozdravljaju, a ja ne znam gdje je”, kaže Murguz.

Smatra da istinu o likvidaciji i nestanku njenog supruga kriju “oni koji su i uradili to zlo”.

“Traženje ljudi iz KP doma trebalo je da bude završeno davnih dana, a ne da još prolaze decenije i decenije i da umiru porodice i da nema ko koga sahraniti, ukopati na dostojanstven način, onako kako to nalaže vjera, nebitno koje je vjere i nacije”, kaže Murguz.

Govoreći kako umiru članovi porodica nestalih i o bojazni da mnoge neće imati ko ukopati, dodaje da joj je rat uskratio i da ima djecu, ali da će se ona boriti za istinu i pronalazak supruga dok je živa.

“Moj muž ima dvije sestre žive, dale su krv za DNK analizu, ali nikad ništa. Mislim da mnogi znaju gdje su. Može nestati novčanik, kolekcija knjiga da se ukrade, ali čovjek ne može nestati, tako da mnogi iz Foče znaju, koji su rukovodili KP domom gdje su i šta se sa njima desilo”, govori, te dodaje kako je vrijeđa pojam nestali, jer smatra da je njen suprug odveden iz fočanskog doma u nepoznatom pravcu.

Prema riječima Murguz, još nisu pronađeni posmrtni ostaci 672 osobe sa područja Foče.

Ubistvo svekra, svekrve i zaove

Majice Muje Murguze, koje je sačuvala njegova supruga. Foto: Porodični album 

Dodaje da su Mujini roditelji Aziz i Halima, te sestra Zineta ubijeni 15. augusta 1992., pred njenim očima, nakon što su ranije gledali zločin koji je vršen nad njom.

“Ubio ih je prvi komšija koji je dobio pečat ratnog zločinca”, kaže Murguz, koja ja bila  svjedok u postupku koji su vodio pred Okružnim sudom u Trebinju.

Okružni sud u Trebinju proglasio je Ranka Stevanovića krivim za ratni zločin počinjen 1992. u Foči, te ga osudio na 14 godina zatvora.

U prvostepenoj presudi je navedeno da je Stevanović kriv za premlaćivanje i silovanje V.S. iz Foče 6. maja 1992. godine.

Stevanović je proglašen krivim i zato što je 15. augusta 1992. u naselju Krivaje (opština Foča) u porodičnoj kući ubio tri člana jedne bošnjačke porodice, dok je osobu Z.M. pred ukućanima silovao, a ona je zatim uspjela pobjeći.

“Oni su ekshumirani i ukopani na dostojanstven način pošto sam i ja bila u kući i preživjela zločin kad su oni ubijeni”, kaže Murguz.

Dodaje da je bila u izbjeglištvu u Turskoj, te da je bila u prilici da ide na Zapad, ali da se ona odlučila za Bosnu.

“Izabrala sam Bosnu jer sam znala gdje su ubijeni moj svekar, svekrva i zaova, da ekshumiram svoje, da saznam istinu za svog muža. Da sam otišla vani ne znam da li bih uspjela ekshumirati svekra, svekrvu i zaovu, ali sam uspjela. Bilo je mukotrpno, bolno i danas boli rana, ne prestaje, ali ono što mene i mnoge žrtve nije dotuklo to nas je ojačalo”, ispričala je.

Danas Zehra čuva dvije Mujine majice koje su jedino što je mogla ponijeti iz Foče.

“U jednoj sam ja izašla iz Foče 19. augusta 1992. godine i još jednu Mujinu majicu imam koju čuvam kao suho zlato”, dodaje Murguz, koja zajedno sa ostatkom suprugove porodice čuva uspomenu na njega.