Purić i ostali: Saznanje da je Roki ubio vojnike

Robert Šafradin se prisjetio 22. decembra 1993. godine, kada je iz pravca Dubrave kod Viteza čuo detonacije i pucnjavu. Zbog neizvjesnosti, ispričao je, otišao je prema tom mjestu i “Crnoj kući”, gdje je bilo, kako je rekao, zborno mjesto vojnika HVO-a. Dodao je da je u podrumu kuće zatekao svoje stičeve i stičeviće.

“Pitam šta je s našim vojnicima, i oni govore da su držali crtu i da su se svi spustili u podrum kuće Rafaela Šafradina i da su se tu predali. Jedan je uspio pobjeći, a drugi je ubijen. Ostali su odložili oružje i predali se. U međuvremenu su dvojica naših vojnika otišla u Aišinu kuću”, opisao je svjedok.

Naveo je da su cijeli dan gledali šta se dešava i kako se “muslimanski borci” prebacuju i spuštaju do kuća Šafradina. Pred mrak, kako je kazao svjedok, iz “Crne kuće” su krenuli prema Aišinoj i u neposrednoj blizini su opaženi i zasuti bombama iz te kuće. Svjedok je rekao da je tada ranjen i prevezen u bolnicu.

“Kada je prestao rat, čuli smo da je Roki njih sve pobio. To je priča bila. Poznavao sam ga prije rata i živio je u blizini kuće Žarka Šafradina. Čitav Vitez je to pričao”, kazao je svjedok, dodavši da su tijela ubijenih vojnika HVO-a razmijenjena u februaru 1994. godine.

Za ubistva najmanje 12 vojnika HVO-a koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradine i Dubravicu kod Viteza 1993. godine, Tužilaštvo BiH tereti Ibrahima Purića zvanog Ibro, Ibrahima Tarahiju, Nijaza Sivru, Rušita Nurkovića, Almira Sarajlića zvanog Roki ili Muharika, Sadika i Šaćira Omanovića te Kasima Kavazovića.

Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija komandant Trećeg bataljona ove jedinice, Sivro pomoćnik komandanta za bezbjednost, Nurković pomoćnik komandanta za moral, a preostala četvorica pripadnici ove brigade.

Svjedok Jadranko Šafradin se prisjetio da je, kao pripadnik HVO-a, tokom 1993. boravio u svom selu, te se prisjetio 22. decembra, kada je u jutarnjim satima počeo napad na Križančevo Selo. Kada je došao u “Crnu kuću”, vidio je vojnike ABiH kada ulaze u Šafradine. Tada je svojim saborcima na liniji rekao da ne pucaju kako bi se sve smirilo, nadajući se da će, ako ih zarobe, biti razmijenjeni.

“Vidio sam svog rođaka kako skida rukavice, rap i pušku odlaže u dvorišu Rafaelove kuće. Tu je bilo još desetak vojnika HVO-a, ali ih nisam mogao prepoznati. Tu su se skupili kod stare šupe. Bilo je dosta vojnika ABiH i odveli su ih do kuće Sarajlića zvanog Roki. Dalje ih nisam vidio”, ispričao je svjedok.

U vezi sa sudbinom tih vojnika HVO-a svjedok je izjavio da je čuo kako su ubijeni, ali da to nije vidio.

Treći svjedok Fahrudin Čančar je naveo da je, kao komandant odreda “Manevar” Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Zenica, tokom druge polovine 1993. boravio u selu Vrhovine kod Viteza, gdje je s jedinicom čuvao linije. Kazao je da su u Križančevo Selo prebačeni u decembru, kada je formirana Taktička grupa “Sjever”, čiji zadaci su bili deblokada Starog Viteza, odnosno da za vrijeme priprema za akciju privuku i skrenu pažnju neprijateljskih snaga.

Kada je 22. decembra u jutarnjim satima počeo napad, Čančar se, kako je rekao, s članovima Taktičke grupe nalazio na osmatračnici, gdje je i Purić dolazio. Čančar je tu bio sve dok nisu “počeli problemi”, kada je njegov pomoćnik poginuo, a 15 policajaca lakše i teže ranjeno.

“Poslije akcije bilo je referisanje, na kojem sam bio prisutan. Tu nije bilo govora o zarobljenicima HVO-a. Nijedne jedine riječi. Na ostalim referisanjima nije mi poznato da je bilo govora o zarobljenicima. Poslije rata sam saznao za zarobljene i ne mogu vjerovati da se to desilo”, dodao je on.

Naredno suđenje je zakazano za 5. juli.