Advija, koja je 13. maja 1992. imala 26 godina, prisjeća se da je tog dana sa Sakibom pošla tražiti vodu, koje tada nije bilo u Hadžićima. Sjeća se da su kroz tadašnji park pored džamije u Hadžićima došle dvije naoružane osobe.

“Jedna osoba je bila tamnije puti, a druga je imala plavu kosu, crnu uniformu i automatsku pušku. Imao je rukavice sa osječenim vrhom na prstima sa nekim nitnama, meni je to tada izgledalo tako strašno”, sjeća se Advija.

Pitali su supruga kako se zove i naredili mu da stane sa strane.

“Mene ne pitaju ništa, ne diraju me”, prisjeća se ona.

Dodaje da je jedan od njih pričao sa njenim suprugom, dok je drugi produžio i okrenuo pušku prema nebu, opalio rafal, i rekao da “sve ‘balije’ koje su u zgradi izađu ispred”. Njoj je tada rečeno da ide kući. Kaže da nije bila svjesna da će tada posljednji put vidjeti Sakiba, te da će on s ostalim izdvojenim komšijama biti zarobljen.

Advija Altoka tada odlazi kući. Priča da je sa njom naredni period bila njena komšinica, jer su se plašile biti same i slušati pucnjeve, dok su joj djeca bila sa njenim roditeljima u drugom mjestu. Za supruga je čula da je u dvorani u Hadžićima.

“Pokušala sam na mnoštvo načina doći do bilo kakve informacije, tražila sam i razmjenu putem Komisije za razmjene”, dodaje Advija.

Za BIRN BiH ona pojašnjava da je komšiju hrvatske nacionalnosti iz Kiseljaka, koji je tada, kako navodi, mogao ići svugdje, zamolila da sazna gdje je i kako je njen Sakib. Govori kako su njemu rekli da je Sakib imao hladno oružje kod sebe, te da ga zbog toga ne mogu pustiti.

“Zadržavali su ga iz razloga što je Sakib vojnu tehniku znao pod mali nokat”, kazala je Altoka, koja tvrdi da njen suprug nije imao oružje.

Nestali sa područja Općine Hadžići. Foto: BIRN BiH

Ni druge informacije, kako je rekla, nisu joj pomogle da ga pronađe 1992. godine ili sazna nešto o njegovoj sudbini, dok je ona otišla za Kiseljak kako bi bila sa djecom. Po završetku rata bivši logoraši su Adviji govorili da su njenog muža dva puta izvodili iz dvorane u Hadžićima kako bi popravio tenk, a potom i da je Sakib sa njima bio zatvoren u Lukavici, u općinskim garažama, gdje su ih tukli. Saznala je i da je bio zatvoren u kasarni “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici. O zatvorenima u ovoj kasarni i sudbini brojnih Hadžićana za kojima se i danas traga BIRN BiH je pisao ranije.

U ranijoj ispovijesti za BIRN BiH i bivši logoraš Almin Đelilović iz Hadžića, koji je kasnije zatvoren u kasarnu “Slaviša Vajner Čiča” u Lukavici, govorio je o torturama kroz koje su prošli zarobljenici.

“U večernjim satima, 23. juna, uslijedila je prozivka 46 ljudi, koji su odvojeni. Oni su prebačeni u drugu prostoriju i čitavu noć su do nas iz te prostorije dopirali urlici, to je katastrofa bila, da se jednostavno čovjeku ledi krv u žilama od onog što čuješ, a kamoli da gledaš. Nekad ujutro je to utihnulo, a nas pola ljudi su prebacili u tu prostoriju. Ja sam imao tu ‘čast’ da prvi uđem. U toj prostoriji sam zatekao neke stolove, na njima kaiševi, pertle, a zid dužine od možda dva metra je bio crven od krvi. Tu je bilo premlaćivanje tih ljudi”, ispričao je tada Đelilović, ističući da se za ovom grupom logoraša još uvijek traga.

Sakib Altoka. Foto: BIRN BiH

U Hadžićima se, prema podacima Udruženja za traženje zarobljenih i nestalih iz Hadžića, od 1996. godine tragalo za 140 nestalih, od kojih je veliki broj pronađen na nepristupačnim mjestima na kojima su bili skriveni. U ovom trenutku se traga za 74 žrtve proteklog rata s ovog područja.

Advija Altoka je nestanak supruga Sakiba nakon rata prijavila, poput mnogih drugih porodica, putem Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK).

“Posljednjih godina tragam isključivo samo da nađem kosti. (…) Dani mi teško prolaze, borim se da lagodnije živim, ali tu je onaj oblak koji uvijek ide sa mnom”, kaže Advija, dodajući da je porodicama dostupno sve manje informacija, jer umiru i oni koji bi mogli nešto znati o potencijalnim lokacijama grobnica.