Za privođenje maloljetnog sina nikada nije mogao pronaći opravdan razlog.

“Užasne su te slike bile kad gledate kako umire dijete na rukama ocu. Kažem uvijek – nasreću, moje dijete je preživjelo, ali nečija djeca nisu, nečiji roditelji nisu”, prisjeća se on.

Rezak nikada nije zaboravio prizore komšija koji su se s premlaćivanja vraćali polomljenih udova i sastajanje braće blizanaca sa zarobljenom majkom u ljeto 1992. godine.

Najteža su mu sjećanja na trenutak kada je profesor iz Kozarca zbog povreda od mučenja noć proveo na drvenoj stolici, jer zbog bolova nije mogao ležati.

“Gore iznad su bile sobe za saslušanja, gore su bila batinanja, onda je on rekao: ‘Ono je moj sin’, prepoznao mu je glas, sutradan mu je vidio tijelo pored kuće”, prepričava Hukanović.

Period do augusta, do kada je bio u logoru “Omarska”, pamti samo po mučenjima i gledanju smrti u oči. Kaže kako nije mogao misliti o bilo čemu drugom osim o mirisu krvi i kriku od užasa maltretiranja koji je dolazio iz prostorija za ispitivanje.

“Šta je to u čovjeku, koja je to količina mržnje da na takav način mrcvari ljude, da ih ubije, izvodi svako veče, pa im za 15-ak dana polomi ruke, noge, i onda u stravičnim mukama umiru”, kaže on.

Rezak se sjeća doktora iz Omarske koji je povrijeđenim logorašima najčešće pružao neku vrstu pomoći, čak i šivanjem rana “koncem” od vlastite kose.

“Davali su prljave majice natopljene vodom i pravili obloge, jer su ti udarci od raznih predmeta – sajli, šipki, od drvenih palica, kablova – koža je pucala, to je Eso [Sadiković] šio sa vlasi, to su stravične slike, to se nikad ne može zaboraviti”, prepričava on.

Uslovi nedostojni i životinja

U posljednjoj trećini jula je, prema sjećanju Rezaka, stizao najveći broj autobusa sa zatvorenicima u “Omarsku”, koja je već u tom trenutku imala popunjene kapacitete. On kaže kako su ti zatvorenici po izlasku iz autobusa ubijani.

Zatvoreni u “Omarskoj” su dobijali jedan obrok, ali kaže da se takva hrana ni životinjama ne daje.

“Jeli smo neki kao grah od nekoliko dana, nekoliko zrna graha, list-dva kupusa, pa tamo neko pita koliko još ima ljudi, oni kažu 200, on saspe kantu hladne vode da količinski ima više graha”, prisjeća se Rezak.

Oko 120 muškaraca je 5. augusta izvedeno iz logora “Omarska” i ubijeno, prema presudi Milomiru Stakiću, nekadašnjem predsjedniku opštinskog Kriznog štaba i načelniku Opštinskog vijeća za narodnu odbranu u Prijedoru koji je osuđen na 40 godina zatvora za istrebljenje, ubistvo i progone.

Rezak je 6. augusta, zajedno s većinom drugih zatvorenika prebačen u logor “Manjača”, gdje su, kako kaže, bili bolji uslovi, ali je bilo znatno hladnije nego u “Omarskoj”.

“To je planina, užas, to su neki vjetrovi, pod kožu se zavlače”, prepričava on prisjećajući se boravka u “Manjači”.

Posljednji zatvorenici su iz “Omarske” prebačeni 21. augusta.

Zatvorenici su preko Međunarodnog Crvenog križa uspjeli dobiti ćebad, kojima su se štitili u hladnijim danima, ali zbog neuslovnih prostorija unutar drvenih štala, kaže Rezak, ćebad nisu pomagala, pa su od najlona koje su dobili pokušali izolovati šupljine između dasaka, kako bi spriječili vjetar.

Grad nije ništa kriv, krivi su ljudi

Rezak je u logorima proveo skoro šest mjeseci. Nakon maltretiranja i boravka u neuslovnim prostorijama, on i dalje često sreće ljude koji su to činili.

“Jednu osobinu koju imam, smatram je vrlinom. Ja ne poznajem šta je to mržnja, to stanje duše ja naprosto ne znam. Ja ne mrzim ni onoga koji me tukao, naprosto želim da ga pravda stigne”, kaže on i dodaje kako vjeruje da ima dovoljno sličnih njemu koji ne žele da se zlo rata ponovi.

“Mene ne može niko natjerati. Ja nisam čovjek za rata, ja nisam čovjek za bitku. Ja sam svoju bitku dobio time što sam se vratio u ovaj grad, mislim da sam time pobijedio i da sam ispunio svoju životnu želju”, kaže Rezak.

“Biti dobar u takva vremena, to je više od dobroga.”

Ljudi trebaju prestati osuđivati grad, jer su zločin činili ljudi, pojedinci, kaže on.

“Grad nije ništa kriv, krivi su ljudi. Neko kaže: ‘Nije Prijedor kao što je bio.’ Nije, ljepši je nego što je bio, ljudi su drugačiji”, kaže Rezak.

Od svih zlodjela kojima je svjedočio i koje je doživio, kaže, radije priča o ljudima koji su se suprotstavili tome, nadajući se da pričom o njima nije ugrozio njihov život u Prijedoru.

“Biti dobar u takva vremena, to je više od dobroga, ja srećem neke od tih ljudi, vrlo rado s njima kafu popijem”, dodaje on.

Dio života nakon zatočeništva proveo je u izbjeglištvu u Norveškoj, ali nije mogao provesti cijeli život van grada koji voli, pa se odlučio vratiti. Život je posvetio pisanju i čuvanju sjećanja na istinu i ljude koji su zajedno s njim preživjeli zločine.

“Uvijek s ponosom ističem, nikad nisam vidio suze, mnogo sam putovao, sretao ljude koji su bili zajedno sa mnom, koji su preživjeli pakao ‘Omarske’, i vjerujte da su oni za mene heroji”, ponosno kaže.

Za zločine počinjene u Prijedoru, Haški tribunal je osudio 18 osoba na 276 godina zatvora. Pred Sudom BiH je za zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom Prijedora osuđena 21 osoba na ukupno 368 godina zatvora.

Još uvijek se traga za oko 588 žrtava zločina u Prijedoru, prema podacima Instituta za nestale osobe (INO). Do sada je pronađeno i identificirano oko 2.500 žrtava s područja Prijedora. U ovom gradu je ubijeno 102 djece, a posmrtni ostaci 40 njih nikada nisu pronađeni. Najmlađa ekshumirana žrtva je dvomjesečni Velid Softić.