Elvir Jusić je u junu 1992., kada je imao 17 godina, u grupi s mještanima Prhova, okrutno premlaćen i zlostavljan. U ratu je Elvir izgubio i dvije godine starijeg brata Nermina.
Prema njegovom iskazu, “srpska vojska” je u Prhovo prvi put došla 30. maja 1992. godine, da bi se vratila dva dana poslije, 1. juna, kada je selo okupirano, a muškarci odvojeni od žena i djece.
“Sjećam se da su rekli da će izvesti pet muškaraca iz grupe i ubiti ih ukoliko oni za koje su vjerovali da se kriju u šumi, ne dođu tu gdje smo mi stajali. Nedugo potom su ih i ubili, a nas od 35 do 40 muškaraca su onda poveli prema selu Peći”, kazao je Jusić.
Jusić je svjedočio o zločinima počinjenim tokom 1991. i 1992. godine na području Ključa, za što Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića.
U optužnici stoji da su od 27. maja 1992. godine vojska i policija vršile pretrese sela, među kojima i Prhovo, i hapsile civile. Dalje u optužnici stoji da je vojska 1. juna iste godine, “vukući za transporter” jednu osobu, ponovo došla u selo Prhovo, gdje su ubili sedam osoba.
Veći broj muškaraca, kako se navodi u optužnici, potom su poveli prema selu Peći, da bi na putu ubili najmanje 15 osoba, koje su kasnije ekshumirane iz masovne grobnice “Ciganska dolina”.
“Na putu do tog sela vojska je odvojila šestoricu muškaraca, među kojima je bio i moj brat Nermin. Odvojili su ih kako bi gurnuli neko vozilo koje je bilo zaglavljeno. Pošto nisu uspjeli u tome, neko od vojnika je rekao da su nesposobni i da ih treba ubiti. Čuo sam pucnje i potom sam vidio brata kako leži na boku i trese se”, objasnio je Jusić i dodao da je njegov brat Nermin tu preminuo.
Svjedok je kazao da je na tom mjestu ubijeno još nekoliko osoba, te da je on u grupi od “oko 12 preživjelih” odveden u selo Peći, gdje su ih nastavili premlaćivati. Iz tog sela su narednog dana odvedeni u osnovnu školu u Ključ.
“U Pećima su nam bodljikavom žicom povezali ruke i potom smo crvenim kombijem odvezeni u Ključ. U školi smo ispitivani i onda odvedeni u fiskulturnu salu, gdje je bilo još ljudi. Nakon izvjesnog vremena ostao sam u grupi s nekoliko staraca i mladića”, kazao je Jusić.
Isti svjedok je dodao da je potom dobio potvrdu “Centra službi bezbjednosti (CSB) ili Stanice javne bezbjednosti (SJB) Ključ” da ga puštaju iz zatočeništva jer je maloljetan, te da treba pristupiti Vojsci Republike Srpske kada napuni 18 godina.
Jusić se nije mogao sjetiti imena osobe koja je potpisala potvrdu, ali je kazao da se prezivao Kondić.
Nakon dolaska u Krantiće, gdje je bila njegova porodica, u septembru 1992. godine Elvir Jusić je napustio Ključ.
U optužnici stoji da je Kondić izvjesni vremenski period bio načelnik SJB-a Ključ.
Senad Perić, drugi svjedok Tužilaštva, kazao je da su vojska i policija u junu 1992. godine učestvovale u ubistvima mještana Humića, među kojima je bio i njegov punac Muharem Ljutić.
“Iz sela Raković sam gledao kada je vojska došla u Humiće i krenula prema Ljutića Brdu, gdje je tada bio moj punac. Uvečer smo istog dana saznali da je ubijen zajedno s Hamerom Ljutićem. Krajem juna 1992. godine policija je iz Humića odvela pet muškaraca i oni se više nisu vratili”, rekao je Perić.
Nastavak suđenja zakazan je za ponedjeljak, 22. juni 2009. godine.
