Svjedok Tužilaštva BiH govorio o početku rata u Bosanskoj Krupi i iseljavanju civila iz naselja Arapuša.
U utorak, 21. aprila 1992. godine, kazao je svjedok Tužilaštva Rasim Skenderović, započeo je rat na području Bosanske Krupe. Za razliku od većine muslimanskog stanovništva koje je tog dana uspjelo prijeći na lijevu obalu rijeke Une, Skenderović ostaje u gradu, da bi ga nedugo zatim prisilno napustio.
“U Krupi sam ostao dva dana nakon početka rata, i tada je po mene došlo nekoliko komšija Srba, koji su me autom prebacili u komandu u Vranskoj. Tu sam zatekao Milana Štrpca, koji mi je kazao da se ne brinem, te da moram ići u Jasenicu”, rekao je Skenderović i dodao da ga je u Jasenici dočekala “grupa rezervista”.
Tužilaštvo BiH tereti Gojka Kličkovića, Jovana Ostojića i Mladena Drljaču da su “svojim činjenjem i nečinjenjem”,između ostalog, sudjelovali u ubistvima, zatvaranjima, fizičkom i psihičkom zlostavljanju, mučenju i nizu drugih zločina na području Bosanske Krupe tokom 1992. godine.
Milana Štrpca, te trojicu optuženih,Tužilaštvo tereti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je otpočeo u ljeto 1991. godine, a za cilj je imao stvaranje zasebne države bosanskih Srba.
Skenderović je kazao da ga je po dolasku u Jasenicu njemu nepoznat rezervista udario “kundakom od puške”, te da je potom odveden “u zgradu policije”.
“Tamo sam zatekao svog kuma, koji mi je kazao da ću s njim otići u naselje Zalin. Tokom boravka u policiji čuo sam da Mirko Orelj govori kako ja nisam član Stranke demokratske akcije (SDA)”, kazao je Skenderović i dodao da mu je potom dozvoljeno da ide iz Jasenice.
U optužnici Tužilaštva Orelj se spominjekao saučesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu.
Ovaj svjedok je istakao da je u Zalinu boravio dvije noći, nakon čega odlazi u naselje Arapuša, gdje ostaje sve do 1.maja 1992. godine.
“Nismo htjeli ići iz Arapuše, ali su, koliko sam čuo, mještani pregovarali o tome i mislim da je bila neka naredba,ali ne znam ko ju je donio”, objasnio je Skenderović.
U optužnici stoji da je 1. maja 1992.godine, po naredbi Gojka Kličkovića, civilno muslimansko stanovništvo iz naselja Arapuša, Velika Jasenica, Veliki Dubovik, Zalin i Potkalinje prisilno iseljeno u Sanski Most.
Skenderović je kazao da tokom aprila imaja 1992. godine nije viđao optuženog Kličkovića, te da ne zna da li je donosio neke naredbe.
Tužilaštvo BiH je predočilo četiri materijalna dokaza koja, između ostalog, govore o hapšenju mlađih muškaraca koji su pripadali takozvanoj grupi “Joks”, te Kličkovićevom učešću u rješavanju“mnogih operativnih pitanja”.
U dokumentu Dnevnik Milana Vojnovića, kako je kazao tužilac Philip Alcock, vidljivo je da je on od 29. aprila do 21.augusta 1992. godine obavio minimalno 57 sastanaka sa optuženim Kličkovićem, nakojima su raspravljali o “evakuaciji stanovništva, raspodjeli napuštene imovine, podjeli ovlaštenja civilnih i vojnih vlasti, razmjenama”…
Odbrane su prigovorile na uvođenje dnevnika Milana Vojnovića i Dmitra Ciganovića u materijalne dokaze, istaknuvši da nisu ponuđeni dokazi kojima bi se potvrdila autentičnost tih dokumenata.
“Iz Vojnovićevog dnevnika vidi se da su odluke donošene kolektivno, a ne da sam ih sâm donosio. Tužilac često istrgne pojedine činjenice iz konteksta vremena i događaja”, kazao je optuženi Kličković.
Ciganović i Vojnović se, kako stoji u optužnici, terete da su, zajedno s optuženima, sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu.
Nastavak suđenja zakazan je za utorak, 10. februar 2009. godine.