Holandija preispituje svoju kontroverznu ulogu u Srebrenici

Srebrenica. Potočari. Izvor: BIRN BiH

“Još uvijek je vrlo teško govoriti o Srebrenici”, kaže Marc van Berkel, koji se bavi historijskim temama, i koji je nedavno objavio izvještaj o tome kako se masakri počinjeni u julu 1995. godine nalaze u holandskim udžbenicima historije.

“Teško je jer su događaji iz 1995. godine (ali i prije toga) relativno novi; nisu u potpunosti postali historijski. Svako ko je bio očevidac ovih tragičnih epizoda želi da ispriča svoja iskustva.”

Holandija ima specifičnu ulogu u historiji Srebrenice, jer su neke njene trupe – poput bataljona Dutchbat III – kao mirovne snage UN-a bile stacionirane u obližnjoj bazi u Potočarima, kada je na hiljade bošnjačkih muškaraca i dječaka pokušalo da pobjegne od snaga Vojske Republike Srpske.

Ove trupe su optužene da nisu dovoljno učinile da zaštite Bošnjake, kao i da su 350 Bošnjaka, koji su utočište potražili u bazi UN-a, predali srpskoj vojsci i policiji, koji su ih kasnije pogubili.

Vrhovni sud Holandije je u julu 2019. presudio da je ova država samo 10 procenata odgovorna za smrt tih 350 muškaraca, a holandska vlada je prošle nedjelje osnovala stručnu komisiju koja će odlučivati o visini odštete porodicama ovih žrtava.

Van Berkel ističe da se javni diskurs u Holandiji uglavnom odnosi na “grupe vojnika Dutchbata koji smatraju da se prema njima postupa nepravedno i da su i sami žrtve”.

Holandske trupe tvrde da su imale nemogući zadatak – da nadgledaju UN-ovu “sigurnu zonu”, koja je bila okružena srpskom vojskom, da nisu smjeli da upotrebljavaju silu osim u samoodbrani, ali i da nisu imali odgovarajuću podršku nadređenih.

“Sa druge strane je bošnjačka zajednica (u Holandiji) koja je preživjela genocid. Oni žele pravdu i priznanje“, objašnjava Van Berkel.

On je u svom istraživanju došao do zaključka da holandski udžbenici historije posvećuju vrlo malo pažnje ratovima u bivšoj Jugoslaviji i genocidu nad Bošnjacima iz Srebrenice. Sama riječ “genocid” se jedva koristi.

Kada se Srebrenica spominje u udžbenicima, na nju se često gleda iz ugla holandskih vojnika i uloge Holandije u mirovnoj misiji u Bosni i Hercegovini.

Glavna poruka je da međunarodna zajednica, a posebno Ujedinjene nacije, a ne Dutchbat III, nisu uspjeli.

“Ovo je ono što se nalazi u knjigama, nisam posebno istraživao šta nastavnici rade sa tim informacijama. Ali, također sam razgovarao sa studentima koji će postati profesori historije. Većina njih nije ništa znala o Srebrenici”, rekao je on.

Srebrenica je dio kanona holandske historije. U pitanju je zvanično odobreni hronološki sažetak historije Holandije koji bi trebalo da se izučava u grupama. Ipak, prateći materijali su uglavnom fokusirani na perspektivu Dutchbata III.

Van Berkel u svom izvještaju naglašava da su muškarci i dječaci, ubijeni tokom srebreničkog genocida, često prikazani kao grupa: Muslimani. Na ovaj način oni se prikazuju samo kao žrtve, a ne kao ljudska bića koja su imala živote, porodice, historiju i kulturu.

“Ne kažem da bi trebalo da preskočite lična iskustva vojnika, ali glavna poruka trebalo bi da bude da je u Evropi počinjen genocid. I premalo se pažnje posvećuje uticaju toga na zajednicu, s obzirom na to da u Holandiji živi veliki broj ljudi iz BiH”, ističe Van Berkel.

“Ljudi iz naše generacije ne znaju šta se dešavalo”

Nedostatak saznanja o genocidu također je jedan od razloga zašto je grupa koja nosi naziv “Bosanska djevojka” pokrenula kampanju pod nazivom “Srebrenica je holandska historija”. Ovu grupu čine četiri holandske žene porijeklom iz BiH u ranim 30-im godinama, a inspiracija za naziv grupe im je bilo djelo umjetnice Šejle Kamerić.

“Dok smo razgovarali o našim iskustvima, zaključile smo da se svake godine sve manje pažnje daje Srebrenici, a istovremeno Holandija je igrala veoma važnu ulogu”, kaže Daria Bukvić, jedna od članica grupe.

“Ljudi iz naše generacije zaista ne znaju šta se dešavalo u BiH. Bolno je što ponekad moram i da objašnjavam zašto živim u Holandiji”, dodaje ona.

Njihova kampanja ima nekoliko ciljeva. Prvi je da se poboljša nastava iz historije i da se uključi perspektiva preživjelih. To uključuje kreiranje web stranice sa zbirkom ličnih priča i drugih materijala.

“Problematično je to što mladi misle da se posljednji genocid u Evropi desio 1945. Ljudi moraju biti svjesni koliku vrijednost ima sloboda i da ona nije nešto što možete samo uzeti zdravo za gotovo”, dodaje Bukvić.

“Bosanska djevojka” također želi da holandska vlada finansira izgradnju spomenika ispred kog bi se obilježavale godišnjice masakra. Ova grupa je za sada uspjela da postavi privremeni spomenik, online izložbu fotografija 25 portreta bosansko-holandskih muškaraca i žena koji imaju po 25 godina.

Iako se same ne sjećaju rata, one simbolički predstavljaju vezu između Holandije i BiH i kreiraju zajedničku prošlost i budućnost ove dvije zemlje.

Portreti će 11. jula, tokom godišnjeg obilježavanja genocida u Srebrenici, biti postavljeni na Het Pleinu, trgu u Haagu, neposredno ispred ulaza u holandski parlament.

Ove godine, holandska ministarka odbrane Ank Bijleveld planirala je da prisustvuje komemoraciji u Memorijalnom centru u Potočarima, ali je put otkazala zbog pandemije koronavirusa.

Bijleveld je umjesto toga prisustvovala komemoraciji u Haagu, a u ime holandske vlade u Memorijalnom centru je prikazana videoporuka premijera Marka Ruttea.

Udruženje veterana Dutchbat III također je željelo da otputuje u Srebrenicu, ali će se umjesto toga pridružiti događaju u Haagu.

“Ne možete biti neutralni kada je u pitanju genocid”

Nakon 25 godina, teško je okupiti borce Dutchbata III i preživjele iz Srebrenice, ali stvari se, izgleda, polako mijenjaju. Primjer je pozorišna predstava “Opasna imena”, koja će biti prikazana ove godine.

“Mnogo puta su vojnici Dutchbata III i preživjeli bili jedni nasuprot drugih, naprimjer, na sudu”, kaže reditelj Boy Jonkergouw, koji je 2017. također napravio predstavu sa ratnim veteranima iz BiH.

“Ali postoji toliko toga što zapravo povezuje ove dvije grupe. One dijele traumu, osjećaj da su napušteni i obje grupe osjećaju da svijet ne razumije šta se desilo u Srebrenici 1995. godine.”

Jonkergouw kaže da je u ovaj proces ušao kao tipični holandski reditelj: “Htio sam da prikažem više perspektiva, da budem što više neutralniji i da nikome ne sudim”, ističe on.

“Ali što sam više saznanja dobijao o ratu u BiH, to sam više shvatao da je razlog što je u Srebrenici ubijeno više od 8.000 ljudi upravo ta takozvana moralna nepristrasnost. I zaključio sam da ne možete biti neutralni kada je u pitanju genocid, da kao reditelj moram da zauzmem svoj stav.”

Predstava govori o Almi Mustafić koja je odrasla u Srebrenici, a koja je 1995. imala 14 godina. Nakon rata je otišla u Holandiju, gdje i danas živi. Njen otac se zvao Rizo Mustafić i radio je kao električar za Dutchbat III.

Ona i njena porodica su 2013. dobili slučaj protiv holandske države. Njen otac je u julu 1995. imao zakonsko pravo da ostane u bazi, ali njega su ipak, zajedno sa ostalima, predali u ruke Vojske Republike Srpske, koja ga je zatim ubila.

Sada će se Alma Mustafić naći na pozornici, što je za nju nešto sasvim novo. U svakodnevnom životu radi kao predavačica i istraživačica primijenjenih nauka na Univerzitetu u Utrechtu.

Alma Mustafić. Izvor: Marjolein Koster.

“Želim se posvetiti poboljšanju zajedničke vizije o tome kako obilježavati genocid”, kaže Mustafić.

“Svi se previše držimo svojih priča, bez da zapravo razgovaramo jedni sa drugima. Za ovu predstavu morala sam da razgovaram sa vojnicima Dutchbata. Što je bilo teško i za to se morate dobro pripremiti. Ali to mi je zauzvrat dalo mnogo dobrih stvari”, dodaje ona.

Mustafić je također zamolila veterane da je kontaktiraju ukoliko su poznavali njenog oca, jer želi da sakupi sve priče o njemu.

“Primijetila sam da puno vojnika Dutchbata oklijeva da razgovara sa mnom. I dalje se žele braniti i objasniti mi koliko su bili nemoćni”, ističe Mustafić.

“Znam to i ne moram to više čuti. Sada samo želim da izgradim nešto pozitivno. Jer ako radimo zajedno, možemo pomoći ljudima da ne zaborave genocid.”

Bivši vojnici Dutchbata III imaju mnogo različitih priča o onome što se dogodilo u julu 1995. Remko de Bruijne, jedan od vojnika, kaže da je važno da ljudi znaju da se on zapravo borio protiv Srba.

“Kada su Srbi ulazili u enklavu (u Srebrenicu), komandant nam je naredio da pucamo. Da ih spriječimo da nam se približe”, podsjeća se De Bruijne.

“Ali, iz UN-a su nam rekli da moramo prekinuti, jer biti mirovnik znači da moraš biti neutralan i ne smiješ da pucaš, osim ako nisi napadnut. Rečeno nam je da pucamo iznad glava, ali znali smo da ih to neće zaustaviti.”

Na kraju, De Bruijne je shvatio da uopšte ne bi imali šanse: “Bilo nas je samo 150 u pješadiji, 150 koji su znali da pucaju. Bilo je više od 3.000 Srba. Poslije nekoliko dana, naša municija je samo nestala.”

Bivši vojnik Dutchbata Remko de Bruijne. Izvor: Marjolein Koster.

De Bruijne se i dalje bori za vojnike za koje kaže da su poslati na nemoguću misiju. O ovome je razgovarao sa holandskim ministrom odbrane i želi da veterani Dutchbata i preživjeli iz Srebrenice zajedno vode svoju bitku.

“I jedni i drugi smo žrtve međunarodne politike i ako radimo zajedno, možda ćemo imati veće šanse da postignemo svoje ciljeve”, govori on.

Mustafić ističe da se nada da će moći da okupi holandske vojnike i preživjele kako bi se podcrtala istina o onome što se prije 25 godina dogodilo u Srebrenici, budući da ona može razumijeti obje perspektive.

“Moj otac Rizo je uvijek bio veza. Između Muslimana i Srba i između Dutchbata i lokalnog stanovništva u Srebrenici”, kaže ona i dodaje, “Želim da nastavim njegov posao.”