Marković Miroslav: Dovezena unakažena tijela

Besim Handžić izjavio je kako je 14. jula 1992. godine iz Teočaka krenulo 142 ljudi, među kojima nekoliko žena i djece. On je napomenuo da su ljudi u koloni bili “u civilu”.

Svjedok je ispričao da su tokom puta na njih dvaput pucali i da se kolona razdvajala. Naveo je da su do mjesta zvanog Curin grob imali pratnju dva-tri naoružana čovjeka, koji su im rekli da nastave dalje 100 metara i da se drže desne strane.

Handžić je kazao da mu je bilo čudno što su ljudi išli lijevo. Ispričao je kako je s grupom naišao na četiri srpska vojnika, koji su uperili puške u njih, ali su otišli niz put nakon što im je neko iz kolone rekao da ih puste da prođu.

On je kazao da su na njih drugi put zapucali kod Kiseljačkog puta i da su ljudi zalegli u travu, koja je tada bila dosta visoka. On je rekao da je nastavio ići i da se s još nekima izvukao prema Vitinici (opština Sapna).

Handžić je svjedočio na suđenju Miroslavu Markoviću, optuženom za zatvaranje, zlostavljanje i ubistva bošnjačkih civila na području Lokanja u julu 1992. godine. Prema optužnici, on je bio pripadnik Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS). U optužnici stoji da je iz kolone koja je krenula iz Teočaka ubijeno 67 civila.

Svjedok Handžić je kazao da su godinu kasnije dopremljena tijela, među kojima je bio i njegov brat Bešlaga. Rekao je da je bio na identifikaciji i da su tijela bila unakažena.

On je naveo da je kolona iz Teočaka krenula da se “spašava narod, da ide dalje”. Branilac Dragan Gotovac podsjetio ga je da je u istrazi 2009. kazao da su krenuli u Vitinice da donesu naoružanje. Svjedok je odgovorio da je možda tako rekao.

On se nije složio da su u pratnji imali više naoružanih ljudi, te je naveo da nije izjavio da je jedan od ljudi iz kolone otvorio vatru na srpske vojnike.

Na ovom ročištu saslušano je pet svjedoka, koji su potvrdili da su članovi njihovih porodica krenuli iz Teočaka u noći s 13. na 14. juli 1992. i da su njihova tijela razmijenjena u junu 1993. godine.

Ramiza Avdić je kazala da je njen suprug Berzad krenuo sa dosta ljudi po hranu, da je bio u civilnoj odjeći i bez oružja. Slično je izjavila i Emina Džuzdanović, kojoj je u koloni stradao suprug Nihad.

Humreta Handžić je rekla da je njen muž Bešlaga otišao u radničkoj bluzi s braćom. Na pitanje branioca odgovorila je da se ne sjeća da je u istrazi izjavila da su otišli kako bi se naoružali.

Zemina Memić je posvjedočila da je s drugim ljudima iz Teočaka krenuo i njen suprug Osman. Kazala je da je bio u vojnom odijelu, ali da nije imao sa sobom ništa od oružja.

Husein Hasanović posvjedočio je da je njegov sin Nedžad otišao s grupom i da nije imao oružje.

“Poslije 11-12 mjeseci dovučeni su nam mrtvi. Poznao sam ga po opremi. Džemper plavo-bijeli… amajlija u džepu”, prisjetio se Hasanović.

On je dodao da su na posmrtnim ostacima neki dijelovi tijela bili odvojeni, a da su neka tijela bila “pečena”.

Na pitanja branioca svjedok je odgovorio da ne može da se sjeti da je ranije izjavio da su iz Teočaka krenuli da se pridruže kapetanu Hajrudinu Mešiću i da se naoružaju, te da se vrate kako bi branili Teočak.

Svi svjedoci su potvrdili da su ostvarili primanja za poginulog borca.

Nastavak suđenja je 30. marta.