Svjedok Fadil Velibašić je ispričao da je u proljeće 1992. godine – kada je počeo napad na Hambarine kod Prijedora – s porodicom otišao iz svoje kuće u djedovu, koja je bila kilometar daleko, gdje su ga kasnije pronašli srpski vojnici.
“Prišao mi je vojnik i pitao me: ‘Jesi ti Samedov? Bježi.’ Išao sam preko šuma i sreo komšinicu, koja me pitala: ‘Otkud ti?’, i od nje sam saznao da su ostale koje su izveli sa mnom pobili na Šiljku”, rekao je svjedok i pojasnio da je kasnije čuo da su preživjela još dvojica.
Velibašić je kazao da mu je otac tokom noći otišao iz kuće, a tijelo mu je pronađeno nakon dva ili tri dana.
“Našao sam oca pored same ivice ceste, ležao je leđima… Na kraju je bio zaklan”, rekao je svjedok.
Ispričao je i da je jedne prilike pred kuću došao Mićo Jurišić s još dva vojnika i svjedokovom maloljetnom braćom, koji su prethodno krenuli da vide kuće što su gorjele. Svjedok je kazao da Jurišića poznaje od prije rata jer je vozio autobus.
“Mićo je počeo da priča kako nas oni ovdje ostavljaju, a mi hranimo ‘Zelene beretke’, i tražio je da to priznamo. Mojoj sestri od pet godina stavlja nož na vrat i traži od mene da priznam. I ja priznam”, izjavio je Velibašić i dodao da im je Jurišić rekao da tu više ne mogu ostati.
Jurišića, bivšeg pripadnika rezervnog sastava milicije Tukovi pri Stanici javne bezbjednosti (SJB) Prijedor, optužnica tereti da je u periodu od maja do septembra 1992. učestvovao u progonu nesrpskog civilnog stanovništva, i to ubistvima, mučenjima, nezakonitim lišavanjem slobode, sprovođenjem u logore i drugim nečovječnim djelima.
Odbrani je svjedok kazao da je njegova majka možda napravila nekoliko hljebova za civile koji su bili po šumama, ali da je i njima kasnije nestalo hrane, kao i da Jurišić nije primjenjivao silu kada je Velibašiću i njegovoj porodici rekao da idu dalje.
Nastavak suđenja je 19. juna.
