Kadro Huremović je kazao kako je njegov sin Amir u prvoj polovini 1992. godine s većom grupom komšija krenuo iz Teočaka kako bi donio hranu.
“On je nastradao gore u Lokanju… Kasnije smo čuli da su pohvatani i pobijeni”, rekao je svjedok, dodavši da je, prilikom razmjene posmrtnih ostataka, na Amirovom tijelu vidio povrede glave, brade i ruke.
Huremović je vidio i druga tijela, te je opisao da je jedno bilo “poderano i šiveno”, drugom su bile zapaljene noge, dok su u jednoj torbi bile dvije glave.
Za zločin počinjen u selu Lokanj optuženi su Goran Maksimović, Ljiljan Mitrović, Slavko Perić, Mile Vujević, Vukašin Drašković, Gojko Stevanović, Rajo Lazarević i Mićo Manojlović. Njima je na teret stavljen napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine, kao i sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj.
Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, dok je Slavko Perić bio komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade VRS-a, a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.
Džemsad Ikanović je posvjedočio da je 1992. godine njegov brat Zijad krenuo iz Teočaka “kod kapetana kako bi se naoružao”, jer su bili u okruženju. Prilikom jedne od razmjena, Ikanović je Zijadovo tijelo prepoznao među leševima, od kojih su neki bili spaljeni, vezani i pečeni.
Tada je svjedok, kako tvrdi, vidio i tijelo poznanika, koje je bilo isječeno i šiveno kanapom.
Svjedokinja Zemina Mehić je rekla da je njen suprug Osman 13. jula 1992. otišao iz Teočaka, a da je za njegovo stradanje saznala nakon godinu dana, kada je bila razmjena tijela osoba koje su zarobljene u Lokanju.
Suđenje će se nastaviti 12. februara.
