Tribunal postavio standarde postupka, ali ne i pomirenja

Neki branioci koji su zastupali interese optuženih za najteža kršenja međunarodnog prava, uključujući genocid i zločin protiv čovječnosti, naglašavaju da su njihovi branjenici imali odgovarajuću odbranu i da Tribunal raspolaže dokazima Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Vojske Republike Srpske (VRS), Hrvatske vojske (HV), kao i Vojske Jugoslavije (VJ).

Dok neki branioci smatraju da bi nacionalni sudovi u BiH, Srbiji i Hrvatskoj uradili bolji posao, drugi misle da je Tribunal bio šamar tim sudovima kada su u pitanju procesuiranja najtežih krivičnih djela.

Osobe koje su preživjele genocid, za koji je Haški tribunal utvrdio da se desio 1995. u Srebrenici, smatraju da je ova međunarodna institucija osnovana radi žrtava. Iako imaju niz zamjerki na njihov rad, ipak misle da je presudom Ratku Mladiću, nekadašnjem komandantu VRS-a, “sveukupna slika popravljena”.

Osim genocida, Tribunal je sudio za zločin protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja, kao i teške povrede Ženevskih konvencija. Svoja vrata Tribunal zatvara 21. decembra. Ukupno je optužio 161 osobu s prostora bivše Jugoslavije, od kojih je 90 osuđeno.

Edina Rešidović, koja je u više predmeta u Tribunalu bila glavni branilac, smatra da je prednost bila što su se mogli obratiti svim državama ili njihovim vojskama koje su bile uključene u ratna dešavanja i time pristupiti dokazima.

“Bilo ko da kaže kako njegov branjenik nije imao mogućnost adekvatne odbrane, mislim da se ne oslanja na činjenice i istinu koja je bila vođena u postupku pred tim tribunalom”, ističe advokatica Rešidović, koja je 1996. počela postupati kao branilac pred Tribunalom.

Benefit karijerama

Fahrudin Ibrišimović, također branilac pred Tribunalom, smatra da su uspostavljeni standardi za neka buduća zbivanja, i svakako opomena za osobe koje ulaze u ratne sukobe da će jednog dana izaći pred lice pravde.

On, kao i advokatica Rešidović, ima vrlo pozitivna iskustva u saradnji s Tribunalom.

“Nisam ni očekivao da će Tribunal pomiriti narode na ovim prostorima i to nije ni bio cilj njegovog osnivanja. Cilj je bio da se osobe koje su počinile teške povrede humanitarnog prava i međunarodnog prava izvedu pred lice pravde. To je na kraju ostvareno, i da nije bilo Međunarodnog suda, ta lica vjerovatno nikada ne bi odgovarala za ono što su počinila”, pojašnjava Ibrišimović.

Branilac Goran Mikuličić smatra da su se oni koji su učestvovali u radu Tribunala suočili sa određenim novim pravnim postupkom i primjenom prava u odnosu na domaće zakonodavstvo, što je ujedno i benefit njihovim karijerama.

Prema Mikuličiću, advokatu iz Republike Hrvatske, Tribunal je “apsolutno ispunio svoju svrhu”.

“Osnivanje i rad Tribunala je bilo za dobrobit svih naroda koji su na području bivše Jugoslavije sudjelovali u ovim nesretnim ratnim događajima. Da smo mi u regiji imali uređenije zakonodavstvo i pravosudni sistem, Haškog tribunala uopće ne bi trebalo biti. Ali, s obzirom da smo takvi kakvi smo, dobro je da je međunarodna zajednica formirala jedan takav tribunal”, ističe Mikuličić.

Branilac Aleksandar Lazarević iz Srbije, koji je učestvovao u više postupaka u Tribunalu, kaže da bi on više volio da smo “mi sami sudili počiniocima ratnih zločina” i naglašava da je sama činjenica postojanja Haškog tribunala velika sramota za sve zemlje u regionu.

“Postojanje Haškog tribunala je značilo – ‘vi niste sposobni da sami sudite počiniocima krivičnih djela ratnih zločina u ratnim događajima 90-ih’. Postojanje Haškog tribunala je bio šamar pravosuđima Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Makedonije”, kaže Lazarević.

On smatra i da Tribunal “nije baš doprinio pomirenju”, naglašavajući da je u postupcima omogućavano ljudima da se brane, onako kako hoće i kako mogu.

“Ljudi su iznosili kompletnu svoju odbranu onako kako su oni smatrali da je shodno i kako smo ih mi savjetovali”, kaže Lazarević.

Prema njegovim riječima, problem Haškog tribunala jeste to što je praksa postala neujednačena u odnosu na prve predmete i one koji su došli kasnije.

Veliko blago

Ipak, ostavština Tribunala je, kako smatraju branioci, jedno veliko blago, koje može koristiti budućim generacijama na ovim prostorima.

“U milionima dokaza koji se nalaze u okviru arhiva Tužilaštva i Suda, u presuđenim predmetima, nalazi se apsolutna istina svega onoga što nam se dešavalo, kao i sve one činjenice koje ukazuju na nečiju odgovornost, odnosno nečiju nevinost”, kaže Rešidović.

Prema njenim riječima, ako neko hoće da sagleda činjenice utvrđene u Tribunalu, onda može i društveno i politički da utiče na “naš budući razvoj”.

“Zaostavština Tribunala je bitna radi toga što nas je naučila na određenu proceduru koja je nužno potrebna da bi se razjasnile okolnosti”, smatra Mikuličić, pojašnjavajući da je pribavljena jedna velika masa podataka, kroz dokumentarne i personalne dokaze, i u svakom slučaju je “zlata vrijedna za buduće historičare, sociologe pa i vojne stručnjake, da steknu određena znanja”.

Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”, smatra da je za ocjenu rada Tribunala još uvijek rano jer glavni predmeti nisu došli do okončanja.

“Haški tribunal se formirao radi žrtava i mi jedino možemo dati ocjenu za njihov rad. Rano je još za to jer postoji veliki broj žalbenih presuda, Simatović, Stanišić, Šešelj. Kasnije će biti i Karadžić pa Mladić”, pojašnjava Subašić.

Hajra Ćatić, majka iz Srebrenice i predsjednica Udruženja “Žene Srebrenice”, kojoj je u genocidu ubijen sin i mnogo članova uže i šire porodice, rad Suda u Haagu ocijenila je pozitivno tek nakon presude Ratku Mladiću, bivšem generalu VRS-a.

“Mnogim ranijim presudama majke nisu mogle biti zadovoljne”, kaže Ćatić.

Prema njenim riječima, presudom Mladiću popravila se sveukupna slika o radu Tribunala.

“Očekivali smo presudu i za genocid u drugih šest bh. opština počinjen 1992., ali to se nije desilo. Možemo biti zadovoljni doživotnom robijom”, kaže Ćatić.

Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću su ukinute oslobađajuće presude, i za ratne zločine im se sudi pred Mehanizmom za međunarodne krivične tribunale, dok su u apelacionom postupku predmeti Vojislava Šešelja, koji je nepravosnažno oslobođen, Radovana Karadžića, osuđenog na 40 godina zatvora, i Ratka Mladića, koji je dobio doživotni zatvor.