Kadro Nakičević je kazao da je u junu 1992. godine s porodicom napustio Teočak, ali da mu je ostao sin. Poslije je čuo, kako je izjavio, da su u julu “neki otišli prema Lokanju, da su pohvatani i pobijeni”.
Naglasio je da je tijelo njegovog sina 25 godina ležalo u šumi, ali da su ostaci kostiju konačno pronađeni, te je sahranjen prošlog mjeseca.
“Mile Vujević je pronašao kosti. Radio je na tome sve vrijeme i ja sam mu pomogao. Neka otac zna istinu”, rekao je advokat Duško Tomić, koji brani Gorana Maksimovića.
Za zločin počinjen u selu Lokanj optuženi su Maksimović i Vujović sa Ljiljanom Mitrovićem, Slavkom Perićem, Vukašinom Draškovićem, Gojkom Stevanovićem, Rajom Lazarevićem i Mićom Manojlovićem. Njima je na teret stavljen napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine, kao i sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj.
Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, dok je Slavko Perić bio komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.
Drugi svjedok Isak Haračić je kazao da je vidio brata Hajrudina dan prije nego je krenuo iz Teočaka.
“Saznali smo, da li prvi ili drugi dan, da su pohvatani i pobijeni”, rekao je svjedok, dodavši da je prilikom razmjene tijela prepoznao i bratovo, te da mu je “vrat bio odvojen”. Istakao je da je vidio i druga tijela, među kojima su neka bila “paljena, a druga šivena”.
Mevludin Hasanović je izjavio da su mu braća Šemsudin, Ferid i Velid ubijeni u Lokanju. Naveo je da je prilikom dvije razmjene tijela išao na prepoznavanje posmrtnih ostataka braće, te da je vidio i druga tijela.
“Šemsudinu je bila glava odvojena od tijela… Pretežno su bili razbijenih lobanja, ruke vezane žicom… Neki su bili rasporeni i šiveni. Neki su bili pečeni”, kazao je Hasanović.
Suđenje će se nastaviti 11. decembra.
