Spašavanje sebe kroz poistovjećivanje s agresorom

U pitanju je, ističu stručnjaci, psihološki mehanizam odbrane pod nazivom “poistovjećivanje s agresorom”.

“Najviše mi je žao onih koje je Bokser propustio kroz šake, a koji su već bili propušteni kroz mnoge. Više su boljeli njegovi nego njihovi udarci i uvijek će”, opisao je Drago Perković, bivši zatočenik logora Omarska u Prijedoru, govoreći o jednom od logoraša koji je tukao ostale.

Stručnjaci smatraju da je ovakvo ponašanje ovisno o socijalnoj i emocionalnoj zrelosti osobe i da se javlja instinkt preživljavanja koji prelazi u mehanizam odbrane. Da bi odbranile sebe, te osobe postaju kao mučitelji.

Identifikacija s agresorom zabilježena je i kod Jevreja u nacističkim logorima, tako što su se, postavši pomoćnici stražara, zbog velikog straha za egzistenciju identifikovali s ponašanjem agresivnih čuvara ili čak bili suroviji. Isto je primijećeno u logorima Batković, Omarska i Manjača tokom proteklog rata u Bosni i Hercegovini.

Logoraši na funkcijama

Postoje i dvije sudske presude protiv logoraša koji su učestvovali u zločinima nad drugim logorašima. Jedna je donesena u ratnom periodu u Okružnom vojnom sudu u Zenici i bila je smrtna, ali je preinačena na osam godina zatvora.

“Optuženi Džemal Zahirović zvani ‘Đango’ ili ‘Špajzer’. Svjedoci su govorili: ‘Ljudi, da u Batkoviću nije bilo Zahirovića, Batković bi bio banja.’ Opisivali su kako je kamenjem gađao logoraše u glavu, kako ih je izvodio, tukao i trgovao hranom”, rekao je Mladen Veseljak, sudija koji je izrekao smrtnu kaznu.

Pored Zahirovića, Fikret Smajlović zvani Piklić također je bio jedan od logoraša koji su počinili zločine nad drugima u Batkoviću i osuđen je na četiri godine i šest mjeseci zatvora pred Kantonalnim sudom u Tuzli. Svjedoci su kazali da je upravnik logora Veljo Stojanović, kako je navedeno u presudi, imenovao Smajlovića za komandanta logora, a Zahirovića za njegovog zamjenika.

Obojica su, kako stoji u presudama, prouzrokovali teške fizičke i psihičke patnje ostalim logorašima.

Drago Perković, Hamdija Draganović i Satko Mujagić su 1992. godine bili zatvoreni u logoru Omarska. Pored nehumanih uslova, svakodnevno su bili izloženi torturi stražara. Ipak, posebno pamte jednu osobu – Miralema Blaževića zvanog Bokser.

Perković je pojasnio kako je Blažević dobio nadimak Bokser. “Jedan logoraš i on su natjerani na međusobno pesničaranje, a pobjedniku je obećana hrana, koje je uvijek nedostajalo. Miralem je oborio ‘suparnika’ i od čuvara dobio nadimak Bokser. Za njih je počeo da ‘prodaje’ cigarete, otuđuje satove, prstenje, lančiće i sve što je vrijedilo njihove pažnje. S vremenom je počeo otimati stvari i za sebe i maltretirati druge”, rekao je Perković.

Prema njegovim riječima, vidio je kako Bokser “šuta nogama čovjeka jer nije mogao iz ruku da mu iščupa komad kruha”.

“Mnogo je češće tukao zatvorenike za svoj ćeif nego jer mu je to naređivano, ako uopšte i jeste”, ustvrdio je Perković.

Draganović tvrdi da ga je Bokser šutnuo u redu za toalet iako nije bio izabran da ga udari, niti ga je poznavao. “Vidio sam i nekoliko puta da je ljude na bokserski način udario”, istaknuo je Draganović.

Mujagić je poznavao Boksera prije ratnog perioda jer su “razmjenjivali romane u Kozaruši”, ali sreću se u logoru Omarska.

“Od drugih saznajem da je tukao ljude, otimao hranu i čak izdavao stražarima ljude za banalne stvari. On je bio mlad, nabildan momak od 18 godina, koji nije dorastao situaciji logora u kojoj se našao”, kazao je Mujagić, dodavši da je i njega Bokser pozvao na ispitivanje, jer je razgovarao s novinarima.

Tada je, kako je Mujagić opisao, stavio noge na sto i ponašao se bahato. Ali, smatra da nije imao povlašten položaj jer je bio stavljen u grupu s ostalim logorašima koja je bila sljedeća za odstrel.

Vođeni instinktom preživljavanja

Tokom zatočeništva u Manjači, rekao je Mujagić, bila je grupa logoraša sa “određenim zadacima”, od kojih su neki iskoristili svoj položaj i zaradili. Naveo je primjer logoraša kuhara koji su trgovali hranom i onda zatvoreničke prostorije napustili s nakitom i novcem.

“Mijenjali su kante ulja preko žice za šteku cigara, a nama je dolazila nemasna hrana. Cigare su mijenjali za zlato od zatvorenika”, izjavio je Mujagić, istaknuvši da, iako su bili teški uslovi, ipak većina logoraša nije izgubila ljudskost.

Prema mišljenju stručnjaka, logoraši u “povlaštenom položaju”, vođeni instinktom preživljavanja i zaštite samog sebe, radili su loše drugima.

“Instinkt preživljavanja je iznad ovog nekakvog momenta korektnosti, onoga šta treba i šta ne treba da uradimo. Iako znaju da je to kažnjivo ili da u nekim normalnim uvjetima ne bi to nikad uradili, taj fenomen i instinkt preživljavanja – ‘da zaštitim sebe time što ću počiniti nešto loše nekom drugom’ – jači je od svega”, kazala je doktorica Branka Antić-Štauber, predsjednica Udruženja “Snaga žene” iz Tuzle.

Neuropsihijatrica Alma Bravo-Mehmedbašić pojašnjava da se u situacijama kada se čovjek nalazi u opasnosti, kao što je boravak u logoru, pokreće mehanizam odbrane koji se zove identifikacija s agresorom.

“To je jedan nesvjesni mehanizam odbrane, gdje se osoba može identificirati s agresorom, pa čak postati i brutalnija od agresora. To ide nesvjesnim mehanizmom odbrane – ‘ako sam ja ista kao moj mučitelj, meni se ne može ništa desiti’”, objasnila je Bravo-Mehmedbašić.

Psihologinja Ksenija Šešlija smatra da poistovjećujući se s agresorom, osoba nastoji da pobijedi svoj strah tako što će “unošenjem” osobina agresora izmijeniti sebe i postati mu slična.

Kod ovih fenomena, kako je rekla psihologinja Sabina Duman, treba se u obzir uzeti kompletna struktura ličnosti jedne osobe, od toga gdje je rođena, šta genetski nosi sa sobom, kako je odrasla i, naposljetku, u kakvoj je situacionoj prilici reagovala neadekvatno.

“Bitna je naša struktura ličnosti, koliko smo mi emocionalno i socijalno zreli. Takva osoba je mogla u svom ranijem životu imati različita iskustva koja su mogla biti jako stresna, i isto tako traumatska, i da se s tim životnim krizama nije suočila na adekvatan način”, pojasnila je Duman.

Uprkos tome što je identifikacija s agresorom kompleksan fenomen, odranije primijećen u prošlosti, logoraši smatraju da i osobe koje su se na bilo koji način iživljavale trebaju odgovarati za ono što su učinile.

Perković je pojasnio da ga i danas proganjaju djela Boksera. “Ako je bio samo bezobrazan, rado bih mu vratio ono šutiranje”, kazao je bivši logoraš iz Omarske.

Pred Sudovima u Bosni i Hercegovini nakon ratnog perioda nije odgovarao nijedan od logoraša koji su mučili, maltretirali i zlostavljali druge.