Svjedok “Š” je izjavio da je 31. jula 1992. godine, kao pripadnik “srpske vojske”, bio na planini Rogoj, na topu, kada je počeo napad “vojske BiH” oko dva, pola tri ujutru. Nakon što su se malo borili, rekao je svjedok, kako nisu imali dovoljno municije, predali su se.
Tokom napada, kako je kazao “Š”, šest njegovih saboraca je ubijeno, 11 zarobljeno, a dvojica su uspjela pobjeći u trenutku kada su nosili ranjenike za selo Dejčiće.
“Ilija Višnjevac je bio teško ranjen i prišao mu je, čini mi se, Dino Sačić i dotukao ga. Čuo sam pucanj i vidio sam čovjeka, rekao mu je: ‘Da ti skratim muke…’”, prisjetio se svjedok.
Među vojnicima koji su učestvovali u napadu “vojske BiH”, svjedok je, kako je ispričao, prepoznao Izeta i Nermina Panjetu, Omera Kešu te Safeta Gagulu, za kojeg je u istrazi kazao da je bio policajac iz Trnova.
“Znao sam Edhema Godinjaka kao figuru, bio je komandir specijalne jedinice u Trnovu. Došao je kad sam trebao da nosim ranjenike i kazao: ‘Vi ste ih ranili, vi ih i nosite’”, prisjetio se “Š”.
Edhemu Godinjaku, Medarisu Šariću i Mirku Bunozi sudi se za zločine nad zarobljenicima i civilima počinjene na području Trnova. Na teret im je stavljeno učešće u zločinačkom poduhvatu s ciljem ubijanja i zatvaranja Srba u selima na području Trnova.
Prema optužnici, Godinjak je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Trnovo, Šarić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO), a Bunoza komandant jedinica Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).
Svjedok “Š” je ispričao da je njega i ostalih nekoliko zarobljenika preuzela policija u Dejčićima i odvela u Godinjske bare, gdje su osam dana bili u nehumanim uslovima, bez hrane i vode. Svjedok tvrdi da su ih vojnici premlaćivali, a da su policajci bili korektni.
“Edhem Godinjak se pojavio i pitao Rajka Macana ko ga je tukao. (…) Mi nikada nismo smjeli reći ko nas je udarao, jer Edo će otići pa će nas ovi zaklati”, kazao je svjedok.
U Godinjskim barama, rekao je svjedok, ubijeni su Dušan Badnjar i Milenko Džilit, s tim da ne zna ko ih je ubio, a on i još jedan zarobljenik su učestvovali u zakopavanju tijela.
Iz Godinjskih bara svjedok je prebačen u hotel “Treskavica”, pa u vešeraj, i na kraju u podrum policijske stanice, gdje su, kako je kazao, nastavljena zlostavljanja zarobljenika. Svjedok se nije mogao izjasniti u kojem objektu ih je posjećivao optuženi Godinjak, naglasivši da ga je vidio tokom razmjene.
Na upit da li su zarobljenike u vešeraju tukli i policajci, svjedok je odgovorio da “ne zna ko je vojnik, a ko policajac”.
Drugi svjedok, Drago Džilit je izjavio da je 31. jula 1992. njegov otac ubijen na Godinjskim barama, nakon što je zarobljen na Rogoju. Rekao je da je od Ratka Ivanovića i Gruje Draškovića saznao da je njegov otac preminuo od posljedica premlaćivanja, a Igor Drašković mu je pokazao i gdje je zakopano njegovo tijelo.
Suđenje je zbog proteka vremena formalno počelo iznova, a nastavak je zakazan za 29. august.
