Moja priča: Željeli smo živjeti koji sekund duže (VIDEO)

Oko dvadeset godina šutio je o strahotama koje je preživio. Danas živi u Srebrenici i ne mrzi nikoga.

Zarobljen je u okolini Bratunca 13. jula 1995. s grupom Bošnjaka i kamionom su prebačeni u selo Petkovci kod Zvornika. Istu noć, iz zgrade osnovne škole izveden je na strijeljanje, na veliki plato pored “Brane crvenog mulja”.

S padom Srebrenice 11. jula 1995. godine, Avdić je zajedno s ocem i brojnim drugim muškarcima preko šuma pokušao doći do teritorije koja je bila pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).

“Otac mi je rekao da ide s kolonom i da je na meni da odlučim gdje ću dalje. Da li u bazu Ujedinjenih nacija (UN) ili s njim šumom. Krenuli smo u velikoj koloni prema Zvorniku. Granatiranje je počelo odmah nakon što smo krenuli iz Šušnjara. Odmah sam izgubio oca i ostao sam. Nikoga oko sebe nisam poznavao”, priča Avdić.

Prema njegovim riječima, granatiranje je nastavljeno i sve je postajalo teže. “Ranjeni ljudi su uzaludno molili za pomoć, ali se u onom strahu i haosu rijetko ko na njih obazirao. Srpska vojska je pozivala na megafon da se predaju. Vojnici su se ponašali fer i korektno dok nisu svi ljudi izišli iz šume”, kaže Avdić.

Počela su, kako pojašnjava, zlostavljanja, maltretiranja, torture i traženje novca. “Smjestili su nas na jednu livadu i tada počinju maltretiranja još veća. Tjerali su nas da uzvikujemo parole, ‘Živio kralj, živjela Srbija’, da govorimo ‘Srebrenica je srpska zemlja’ i tome slično”, prisjeća se Avdić.

Predveče su s livade kamionima odvezeni u pravcu Zvornika. Avdić i mnogi drugi muškarci nisu vjerovali da odlaze na strijeljanje.

“Ljudi su razmišljali da nas voze u Kalesiju, kao što su obećali kada smo se predali. Međutim, kamioni su krenuli nekim putem između. Mislili smo – ako su htjeli da nas ubiju, ubijali bi nas odmah. Međutim, oni su imali mjesta za ubijanje”, kaže Avdić.

Po dolasku u Petkovce, zatvoreni su u školu, a torture su bile sve veće.

“U međuvremenu su prebijali ljude u hodniku, čuli su se krici i jauci. Natrpane učionice, bez vode i zraka. Pili smo vlastiti urin kako bismo preživjeli. Ljudi su umirali od vrućine doslovno”, pojašnjava Avdić.

Gazio po krvi

S prvim mrakom, krenula su i masovna ubijanja. Teško je opisati taj osjećaj, prisjeća se on.

“Izvodili su po dva-tri čovjeka. Čim bi mi izlazili ispred škole, čuli su se rafali. Tada smo zapravo shvatili da nećemo ići u razmjenu, nego u smrt”, dodaje Avdić.

Oko ponoći je došao red i na njega. Izveden je s grupom muškaraca iz učionice. Svezanih ruku, s povezom na očima, izveden je i ponovo natovaren na kamion.

“Gazio sam po nečemu ljepljivom i shvatio da je to zapravo bila krv. Kamion je nakon desetak minuta došao na branu u Petkovcima, takozvanu ‘Crveni mulj’. Naredili su da po dvojica izlazimo iz kamiona. Dočekivali su nas rafalima kada bismo silazili s kamiona. Krili smo se jedni iza drugih, što je prirodno u tom strahu. Željeli smo živjeti još koji sekund duže”, prisjeća se strahota Avdić.

U tom momentu razmišljao je samo o dvije stvari.

“Razmišljao sam, samo da brzo umrem i da se ne patim, i da moja mama neće nikada znati gdje sam završio”, kaže on.

Nakon izlaska iz kamiona, naređeno mu je da legne na zemlju.

“Ja sam pao na tlo. Ne znam jesam li izgubio svijest ili me je strah i umor savladao. Pogođen sam u ruku i nogu. Meci su zviždali na sve strane. Još jedan metak me je u međuvremenu pogodio u stomak. Bili su užasni bolovi. Gledao sam kako ljudi padaju mrtvi. Na stotine mrtvih pored mene”, kaže Nedžad.

Nakon dugotrajne pucnjave i rafala, nastala je pauza. Shvatio je da je masovna egzekucija završena.

“Jedan srpski vojnik tada je rekao drugom: ‘Jovo, pregledaj tijela. Kod kojeg bude toplo, ispali još po jedan metak u glavu.’ On psuje i govori: ‘Svi su mrtvi.’ U tom momentu staje mi vojnička čizma pored glave. Mislio sam da je došao da mi ispali još taj jedan metak. Međutim, ubili su čovjeka do mene koji je jaukao. Umirao sam od bolova. Molio sam Boga da me ubiju, nisam više mogao izdržati”, kaže Avdić.

Kada se začulo paljenje motora kamiona, shvatio je da je ubijanje, barem za taj dan, završeno. Nedugo nakon toga, srpska vojska je otišla, a on je vidio jednog od ranjenika kako se pomjera.

“Pitao sam ga da li je živ. Dokotrljao sam se do njega preko leševa, usred noći. Bilo je jezivo. Uspjeli smo jedan drugog da odvežemo. Odatle smo dopuzali do jednog kanala u žbunju, prije nego se vojska vratila. Taj čovjek je skinuo majicu sa sebe i previo mi je ranu na nozi”, pojašnjava Avdić.

Lutanje kroz šumu i sela

Šumom su lutali danima, ne znajući gdje se nalaze. Iz obližnje šume, gdje su se krili, gledali su patnje i strahote drugih civila koji su kasnije dovedeni na strijeljanje.

“Danima smo iz šume gledali ubijanja civila. Kamionima i bagerima su mrtva tijela utovarali i odvozili ih negdje. Tako ranjeni, spavali smo u šumama, na pravoslavnom groblju, po porušenim kućama… Nisam znao više koji je dan. Lutali smo kroz srpska sela pet-šest dana. Nismo znali gdje smo uopšte niti gdje da idemo. U toj svoj patnji, izbjegavali smo srpske vojnike koji su patrolirali”, prisjeća se Avdić.

Peti ili šesti dan lutanja, Avdić i njegov saputnik čuli su čovjeka i ženu kako pričaju u jednom selu.

“Čujem, žena kaže: ‘Allah će dušmaninu naplatiti za sve što je uradio našem narodu.’ Tada smo shvatili da smo na slobodnoj teritoriji. Kako smo do nje došli, ni danas ne znam”, govori Avdić.

Selo u koje su došli zvalo se Vitinica. Odatle je prevezen u ambulantu u Sapnu, a zatim i u bolnicu u Tuzlu.

U Petkovcima je ubijen i Nedžadov amidža, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u više masovnih grobnica. Otac mu je ubijen na drugoj lokaciji. Brojni rođaci koji su, tražeći spas, otišli u bazu UN-a, ubijeni su za jedan dan.

Nedžad se 12 godina nakon genocida vratio u Srebrenicu. Završio je Ekonomski fakultet u Tuzli.

Dvadeset godina nije o strahotama govorio nikome, izuzev na brojnim svjedočenjima u sudovima. A onda je shvatio da to treba prekinuti.

“Vratio sam se ovdje da živim. Za nekoga je Srebrenica historija, za nas je to život. Progovorio sam nakon 20 godina o svemu. Kao svjedok genocida pričao sam o tome na mnogim fakultetima i univerzitetima širom svijeta”, govori on.

Univerzitet u Lutonu u Londonu (Velika Britanija) dodijelio mu je počasni doktorat zbog doprinosa ljudskim pravima. U objašnjenju stoji da je Nedžad Avdić nakon strašnog užasa došao na mjesto zločina i djeluje pozitivno. Ne mrzi nikoga.