Andabak i drugi: Dobri uslovi u Livanjskoj školi

Logističar u Vojnoj policiji Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Jure Bolotin je kazao da mu je optuženi Zdenko Andabak bio zapovjednik od petog mjeseca 1992. godine nekih pola do mjesec dana.

“U to vrijeme je kod nas bila jedna zatvorena uniformirana osoba – mislim Dejan Laganin. Zapovjedi za privođenje smo dobijali od Sigurnosno-informativne službe (SIS)”, kazao je svjedok.

On je naveo da su u augustu 1992. dobili naredbu o privođenju osoba srpske nacionalnosti koje nisu htjele predati oružje HVO-u. Prema njegovom iskazu, osobe koje su tada privedene u školu “Ivan Goran Kovačić” bile su smještene u dobrim uslovima u sali škole, gdje je bilo i skladište Vojne policije.

“Imali su strunjače, dolazili su im u posjetu i išli su kući na kupanje, a jeli su što i mi”, rekao je on, dodavši da je za zatvorenike zadužen bio šef krim-službe Vojne policije Muhamed Ibrahimović.

Bolotin je kazao da je u školi bio i Rade Pokrajac kojem je jedanput kupio cigarete, a da ne poznaje Nenada Pokrajca, te da ništa ne zna o njihovoj sudbini.

“Bio je i Milan Ždero, moj profesor. Pitao sam ga ima li problema, on je kazao da je sve uredu. Kasnije, kad je pušten od nas, istu je veče, kako sam čuo, opljačkan i ubijen”, naveo je svjedok.

Nakon odlaska Andabaka sa mjesta zapovjednika, kako je rekao, nije ga više viđao u Livnu, ali je čuo da je on pomagao Srbima i Bošnjacima da napuste grad.

Zdenko Andabak je optužen zajedno sa Muamirom Jašarevićem i Seadom Velagićem za zatvaranje, mučenje i ubistva srpskih civila počinjena 1992. godine u Osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” u Livnu.

U optužnici se navodi da je Andabak počinio zločin protiv čovječnosti u svojstvu komandira Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za Operativnu zonu Sjeverozapadna Hercegovina, odnosno komandira Vojne policije HVO-a u Livnu – bojne Vojne policije u periodu od mjeseca maja do jula 1992. godine, a od jula 1992. godine kao komandir Druge bojne Vojne policije HVO-a za Operativnu zonu Sjeverozapadna Hercegovina.

Vladimir Galić je kazao da je do juna 1992. bio pomoćnik načelnika Uprave Vojne policije za Sjeverozapadnu Hercegovinu i onda je na njegovo mjesto došao Andabak, za kojeg je rekao da ga je upoznao na terenu u Bugojnu, ali ne zna tačno kad.

On je kazao da je za zatvore bila odgovorna Služba informativne sigurnosti (SIS).

Svjedok Ivica Ćubela je kazao da je bio angažiran u SIS-u, gdje je radio na “pomaganju i otkrivanju žarišta srpskog življa s ciljem da im se oduzme oružje i sačuvaju glave”.

“Moj načelnik je izdavao naloge Vojnoj policiji za privođenje i obradu lica. Oni su podnosili izvještaje”, rekao je on, potvrdivši da su osobe srpske nacionalnosti pritvarane u zgradi SIS-a i u školi, u kojoj su bili pripadnici Vojne policije.

Prema iskazu svjedoka, jedanput je otišao u školu i bio razočara kada je vidio ko je sve tu.

“Čuo sam da se čudne stvari dešavaju tu. Simo Duvnjak pokojni je dobro bijen… Milun Bajilo je ubijen, a SIS ga nije pratio. Bio je običan čovjek, konobar. To je radila Vojna policija u šestom i sedmom mjesecu”, rekao je on.

Upitan da li se uz premlaćivanje i mučenje spominjalo ime optuženog Andabaka, svjedok je kazao da nije.

Svjedok Ivica Krešo koji je ranije svjedočio u korist Tužilaštva BiH je kazao da nema ništa pozitivno reći o Miri Doliću, koji je u sudnici naveo da je o zatvorenicima u školi odlučivao “zapovjednik Andabak i krim-služba, odnosno Ibrahimović”.

I zaštićeni svjedok O-2 je također kazao da o Miri Doliću može reći samo loše, negirajući da mu je nešto rekao o Nenadu Pokrajcu.

Svjedok je kazao da su u njegovo selo Mali Guber kod Livna nekoliko puta dolazili nepoznati ljudi po Pokrajca, koji se ponekad krio u njegovoj kući jer su bili u dobrim odnosima.

On se nije mogao sjetiti kada, ali je rekao da je Pokrajac nestao i da zna da su njegovi ostaci ukopani u Novom Sadu.

Suđenje se nastavlja 22. februara.