Više od stotinu ubijenih vjerskih službenika

Prema podacima tri vjerske zajednice i utvrđenim činjenicama, mnogi vjerski službenici, kao i njihove kompletne porodice, bili su zatočeni, mučeni i ubijani.

“Lica koja su tumačila vjeru i ljude upućivala ka miru, razumijevanju i milosti prema svim ljudima i cijelom čovječanstvu bila su izložena posebnom ataku od zločinaca”, kaže sarajevski efendija Muharem Omerdić.

Oni koji su uspjeli preživjeti poručuju da nikoga ne mrze i opraštaju počiniocima, ali traže za njih procesuiranje i kaznu.

Uz ubijanja i mučenja vjerskih službenika, tokom rata je porušeno mnogo vjerskih objekata. Neki su paljeni i granatirani, a pod neke su podmetane eksplozivne naprave. Do danas su neki obnovljeni, poput džamije Ferhadije u Banjoj Luci.

Maltretirani pa ubijani

Tokom rata nisu bili pošteđeni vjerski službenici različitih konfesija. Prema podacima Islamske zajednice u BiH, ubijeno je 115 imama i vjerskih službenika.

“Efendiju Hasiba Ramića su pripadnici Vojske Republike Srpske u maju 1993. godine zaklali u porodičnoj kući u Semizovcu kod Vogošće zajedno sa suprugom i četvero djece”, navodi Omerdić.

Abdulaziz Drkić kaže da je njegov otac Omer zarobljen u džematu Han Ploča kod Kiseljaka.

Efendiju Omera su zarobili 16. juna 1993. godine pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

“Ubijen je moj babo sa još oko 80 ljudi u jednoj mjesnoj garaži. Zapaljeni su”, priča Drkić, ističući da još uvijek nije pronašao kosti oca.

Prema podacima Biskupske konferencije BiH, tokom rata je ubijeno 12 službenika katoličke crkve. U Banjalučkoj biskupiji ih je ubijeno devet, a među njima i časna sestra Cecilija Grgić.

“Ona je zapaljena i izgorjela je u župnoj kući u Presnačama kraj Banje Luke 12. maja 1995. zajedno sa velečasnim Filipom Lukendom”, kaže Ivo Tomašević, glavni tajnik Biskupske konferencije BiH.

Fratri Nikica Miličević i Leon Migić ubijeni su u samostanu 13. novembra 1993. u Fojnici. U samostanskom dokumentu koji je dostavljen Balkanskoj istraživačkoj mreži Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) u Miličevića i Migića je pucano nakon što su udarani.

Zdenko Miličević, bratić fratra Nikice, za BIRN BiH objašnjava da se njegov stric zalagao za mir, te da je disao za “ljubav prema bosanskom čovjeku”, ali da je usprkos tome ubijen rafalom u leđa.

“Tom vojniku je zasmetao privjesak šahovnice kod fra Nikice”, kaže Miličević.

Za ubistvo ove dvojica fratara iz samostana u Fojnici osuđen je Miralem Čengić na 15 godina zatvora, koji je kasnije pomilovan. U samostanu u Fojnici navode da ubistvo ovih fratara nije okvalifikovano kao ratni zločin, te da su početkom januara ove godine predali Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu protiv još jedne osobe.

Nerijetko su vjerskim službenicima tokom rata ubijeni svi članovi porodice. Fratru Ivanu Stojanoviću iz Uzdola (Prozor) ubijeni su tokom proteklog rata otac, majka i sestra. Za ovaj zločin nije niko odgovarao.

“Otac i majka su ubijeni na kućnom pragu, nakon što su im zapalili štalu i sve životinje. (…) Moja sestra je bila ljubazna prema svim muslimanima – Bošnjacima. I nju su ubili”, priča Stojanović, koji je nakon što je izgubio porodicu otišao u misiju u Ghanu, posvetivši se širenju vjere.

Kada je u pitanju stradanje pravoslavnih vjerskih službenika, postoji podatak o ubistvu Nedeljka Popovića u junu 1992. godine u Trnovu. Od Pravoslavne crkve niti Tužilaštva BiH nismo dobili detaljnije podatke o stradanju drugih pravoslavnih sveštenika.

Jefija Popović, supruga ubijenog sveštenika Nedeljka je na suđenju za zločin počinjen u Trnovu rekla kako je čula da je bio sa još trojicom mladića u automobilu i da su ih uhvatili i odveli u selo Godinjske Bare (općina Trnovo).

“Čuo se pucanj, jedan, drugi”, prenosi svjedokinja riječi Jovana Eleza, koji joj je još kazao da mu je osoba koja je ubila njenog supruga naredila da ga zakopa, što je i uradio.

Razgovarati i oprostiti

Abdulaziz Drkić, sin ubijenog efendije Omera, kaže da usprkos protoku vremena nije izgubio nadu da će jednog dana pronaći kosti svoga oca. On ističe da ne mrzi nikoga, te da ga je vjera spašavala tokom svih proteklih godina.

Nećak ubijenog fojničkog fratra Nikice Miličevića objašnjava da je “na putu vjere” i da ni on ne mrzi nikoga.

“Svaki zločin je zločin. Svaki život je pod zaštitom nečeg nadnaravnog. Družim se sa svima, i sa Bošnjacima, imam rodbine Srba. Kad bih nekome zlo mislio, mislim da bih bio u suprotnosti sa religijom, a vjernik sam”, objašnjava nećak Miličević.

Stojanović, kojem su kod Prozora ubili roditelje i sestru, ponajprije osjeća sažaljenje prema počiniocima.

“Mogu si zamisliti koliko ih te žrtve progone i danju i noću. (…) Čak imam i nekog razumijevanja za njih. Nagovoreni su na to i poslani su to obaviti. Malo je onih koji će u tim situacijama postupiti po savjesti – božijem glasu u svakom čovjeku”, govori Stojanović i dodaje kako je moguće da je “i tim mladićima neko stradao u ratu, pa da su to uradili iz osvete”.

On tvrdi kako bi rado porazgovarao sa počiniocima i oprostio im ukoliko bi priznali i zatražili oprost.

“Smatram da ljudi trebaju živjeti u zdravim međuljudskim odnosima, poštovanju temeljenom na pravdi i miru. Svete knjige kažu ‘mir je djelo pravde’. Budući da u ovom slučaju pravde nema, nema ni pravog mira, što je primjenjivo na cijelu BiH”, navodi Stojanović.

Osim mnogobrojnih ljudskih gubitaka, tokom proteklog rata u BiH uništeno je oko 600 džamija, te veći broj mesdžida, mekteba, tekija i vakufskih objekata.

Prema podacima Katoličke zajednice u BiH, 125 župnih i drugih crkava je potpuno uništeno, pored brojnih srušenih i oštećenih samostana, kapela i drugih crkvenih objekata.

Najviše pravoslavnih crkvi srušeno je u Zvorničko-tuzlanskoj eparhiji, oko 60. Na području Dabrobosanske eparhije uništena su 23 hrama.

Nakon rata su neki vjerski objekti već obnovljeni, većinom od donacija drugih država. Posljednji otvoreni obnovljeni vjerski objekat je džamija Ferhadija. Obnova je koštala oko 10 miliona maraka, a Vlada Republike Turske je donirala većinu novca.