Na Tribunalovom travnjaku

Dva zasebna objekta te javne površine ispred i u okolici morali su biti rezervirani za sve koji su stigli u Haag pratiti izricanje presude najvišem političkom zvaničniku optuženom za ratne zločine.

Oni koji dulje prate rad Tribunala bili su zabrinuti hoće li sve, tehnički, proći kako treba. Hoće li svi imati uslove za rad, da li su svi akreditirani, hoće li internet veza biti stabilna. Sve je funkcioniralo savršeno.

Više od 150 novinara iz cijelog svijeta izvještavalo je iz minute u minutu tokom cijelog dana, kako iz lobija Tribunala, koji je zbog toga pretvoren u improvizirani press-centar, tako iz iz zgrade obližnjeg World Foruma. Na akreditacije se čekalo u redu pola sata, a još duže na ulazak u zgradu Tribunala. Kako zbog ogromne gužve, tako i zbog pojačanih mjera sigurnosti.

Dvadeset reportažnih kola bilo je dva dana parkirano ispred zgrade, sa agregatima koji su radili bez prestanka. Pedesetak tehničara radilo je 20 sati dnevno bez prekida kako bi slika iz Tribunala obišla svijet.

Živi prijenos, javljanja, vijesti i inserti iz Haaga išli su u domove Bosanaca i Hercegovaca zahvaljujući ljudima koje niko ne vidi, za koje se ne zna, o kojima se malo priča, ali bez njih je posao bio nemoguć. I dok su se novinari na trenutak mogli i skloniti s kiše i britkog vjetra koji ledi kosti, tehničari su sve vrijeme bili vani, brinući se za signal i ostale tehnikalije. Otprilike svaki tim s reportažnim kolima broji pet ljudi koji rade bez prestanka. U četvrtak, to je značilo od sedam ujutro pa sve do ponoći. Sve radeći vani, na kiši, vjetru, bez pauze.

To što su u Bosni i Hercegovini ljudi mogli cjelodnevno pratiti izravan program iz Haaga, košta, kako su nam kazali producenti, 20.000 eura. No, mukotrpan rad i teški uslovi nekako uvijek ujedine ljude. Primjerice, uredništvo i producenti “Al Jazeere” odlučili su svoj signal, kadrove, inserte, izjave… proslijediti svakome ko je to želio. Svaka televizijska kuća mogla ih je koristiti besplatno. Jednostavno, presuda Karadžiću je historijski dan, a ne prilika za zaradu i stoga su se i odlučili za takav potez.

Osim privođenja Florence Hartmann, incidenata nije bilo. Njen dolazak nije izazvao oduševljenje među onima koji su ispred Tribunala, na posebno određenom prostoru za to, čekali početak čitanja presude Karadžiću. Dok se gurala u gomili i davala izjave novinarima, sa strane su se čuli povici da prestane, da se makne. Novinarima je sugerirano da ne uzimaju izjave od Hartmann. “Danas je presuda Karadžiću. To je događaj, ona je nebitna, mi smo nebitni. Nismo ovdje zbog nje, nego Karadžića”, govorili su nam ljutiti predstavnici logoraša, Srebreničana, demobiliziranih vojnika…

O tome da će Hartmann stići u Haag pričalo se već dan ranije, no mnogi su sumnjali da će se odlučiti na taj potez. Bilo je jasno da će istog trena biti privedena jer je već ranije kažnjena zbog nepoštivanja suda. Hartmann se ipak pojavila oko podne i privedena je pola sata po dolasku. Policija je znala da će ona doći.

Pred privođenje, iz zgrade Tribunala išetao je policajac čija je pojava izazivala strahopoštovanje. Sve što je radio bilo je gledati po gomili okupljenih. Čim se Hartmann pojavila, krenuo je u akciju. Stao je iza nje i zaštitio dvojicu kolega koji su se pojavili niotkud i priveli je. I to poprilično nježno budući da se opirala, a nekoliko ljudi oko nje pokušavalo ju je istrgnuti iz ruku policije.

Pojavljivanje Hartmann uglavnom je izazvalo negativne komentare. Gotovo svi smatraju kako je došla zbog vlastitog promoviranja. Da je, iako je znala da će biti privedena, namjerno iskoristila priliku da pažnju s historijske presude na trenutak skrene na sebe. Nju je Tribunal 2011. godine osudio na sedam dana zatvora zbog nepoštivanja suda. U novembru 2011. Tribunal je globu od 7.000 eura pretvorio u zatvorsku kaznu od sedam dana zatvora i izdao nalog za njeno hapšenje. Hartmann je, prethodno, ignorisala dvije naredbe suda da u određenom roku plati kaznu.

Malo panike među lokalnim policajcima izazvala je najava dolaska predstavnika udruga iz RS-a. Policajci su od novinara tražili da im ih se pokaže kako bi ih mogli razdvojiti. No, niko im nije mogao pomoći, jer niko zapravo nije ni znao gdje su. Kasnije se saznalo da su u Tribunal uvedeni na stražnji ulaz, odakle su još brže izvedeni van nakon presude.

Brat Radovana Karadžića, Luka Karadžić, mirno je šetao ispred Tribunala nakon presude, uglavnom odbijajući dati izjavu medijima iz Sarajeva. Večer je proveo u obližnjem hotelu, s predstavnicima boračkih organizacija iz RS-a i članovima pravnog tima Radovana Karadžića. Mirno je ispijao kafu, dok su za susjednim stolom autobus za povratak u Kozarac čekali preživjeli logoraši iz Krajine. Osim mrskih pogleda, drugog kontakta nije bilo.