Djetinjstvo u zatočeništvu

Osim u logorima, neka djeca su bila zatočena i u kućnom pritvoru. Tokom zatočeništva su izgladnjivana, mučena, premlaćivana, odvođena na prinudne radove i seksualno zlostavljana.

S.J. iz Odžaka ispričala je da joj je kao 14-godišnjakinji život uništen zbog zatočeništva, te da nema razloga da se smije. Za razliku od nje, Mostarka koja je imala četiri i po godine dok je bila zatvorena u logoru Vojno ipak se uspjela izboriti za “normalan” život.

Prijedorčanka Mirela Marošlić, koja je s devet i po godina bila zatvorena u Trnopolju, kazala je da bi joj jako teško bilo živjeti i raditi u svom rodnom gradu.

Neuropsihijatri upozoravaju da djeca koja su vidjela zlostavljanja ili pogibije svojih roditelja doživljavaju traumu koja utiče na formiranje ličnosti i veoma je teško da poslože život u jedan normalan profil.

Zbog toga je neophodan sveobuhvatan pristup onima koji su preživjeli torturu – medicinska, psihološka i socijalna pomoć, pravno savjetovanje, moralna i materijalna kompenzacija, kao i garancija da se tortura neće ponoviti.

Bebe u logoru

Prema podacima Saveza logoraša BiH, od evidentiranih 657 logora, u njih preko 500 bila su prisutna djeca. U Hrvatskoj udruzi logoraša Domovinskog rata u BiH imaju podatke da je bilo zatočeno 119 djece hrvatske nacionalnosti, ali oni neće da govore o onom što su preživjeli jer se tih uspomena nerado sjećaju.

Prema dostupnim podacima, u logorima je bilo više od 800 tek rođenih beba i djece starosti do tri godine, a neka su se i rodila u zatočeništvu.

Neuropsihijatrica Alma Bravo-Mehmedbašić rekla je da i djeca od tri godine mogu imati neke fragmente sjećanja i osjećaja ugroženosti.

“Što su djeca starija, normalno je da su im sjećanja i shvatanja situacije sve bolja, ovisno o njihovim intelektualnim sposobnostima. Teška trauma može ostaviti rupe u sjećanju zbog ekstremnog straha”, kazala je Bravo-Mehmedbašić.

U regionalnom udruženju logoraša za Posavinu posjeduju podatke da je u logorima u Odžaku i kućnom pritvoru bilo zatvoreno 104 djece.

S.J. je bila u kućnom pritvoru kada su došla osmorica vojnika. Prvo su je udarali bejzbol palicama, kundakom od puške i, svu krvavu i rasječenu, odvezli je kombijem u Posavsku Mahalu, u jednu kuću, gdje je silovana.

“Plakala sam i molila, ali on me je tukao, poderao odjeću i silovao me”, ispričala je S.J., tada 14-godišnja djevojčica, koju su devet dana kasnije silovala još sedmorica vojnika.

Njen život, kako je rekla, uništen je 3. jula i 12. jula 1992. godine. “Nemam razloga da se smijem i da budem vesela, jednostavno ne mogu”, kazala je S.J.

Iako je imala četiri i po godine dok je bila zatvorena u Vojnom kod Mostara, A.B. se sjeća, kako je izjavila, da joj je majka odvođena na prinudne radove i šamarana kada njena djeca ne bi poštovala pravila.

A.B. se prisjetila da je jedna djevojka uspjela pobjeći, a da su oni za kaznu morali pješačiti po obližnjem brdu.

“Muškarci cu bili vezani, ruke su im bile vezane žicom. Bilo je kamenito, a ja sam imala japanke na nogama, meni je krv tekla ispod noktiju na nogama”, prisjetila se A.B., pojasnivši da su prilikom ulaska vojnika u prostorije logora morali stajati uspravno s glavom pognutom prema nogama.

Prijetnje majci

Marošlić je rekla da ljeto 1992. godine, dok je bila zatvorena u Trnopolju kod Prijedora, pamti po prijetnjama koje je njenoj majci uputio vojnik – da će joj odsjeći prst ako ne skine vjenčani prsten. Također, pamti glad, žeđ i hodanje po minskom polju.

“Asfalt je bio miniran. Dobro se sjećam tih žica koje nismo smjeli dotaknuti pošto bi sve eksplodiralo. Bili smo iscrpljeni od gladi i žeđi”, kazala je Marošlić.

Trag koji je ostavio logor na njoj bio je da “nije pozdravljala ljude”, a kada danas dođe u Trnopolje, kaže da je “drugačija”.

Mostarka A.B. je istakla da je uspjela završiti fakultet i da ide na postdiplomski studij.

“Bila sam jedan od najboljih studenata u generaciji”, naglasila je A.B., dodavši da je jako dobro napredovala i u firmi u kojoj je radila.

Neuropsihijatar Omer Ćemalović je naveo da djeca koja su bila izložena traumama teško organizuju svoj život, odnosno sve zavisi kakva je socijalna i ekonomska situacija uslijedila nakon toga.

Prema njemu, oni koji su imali dobru podršku i koji nisu preživjeli zvjerstva jakog intenziteta “dosta dobro to amortizuju”.