Potreban program zaštite, ali se rijetko koristi

U Agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) BiH, koja je zadužena da provodi programe zaštite, kažu da je nekoliko svjedoka sa suđenja za ratne zločine uključeno u programe, istaknuvši da se za sada programi provode uspješno.

Kako bi zaštita bila što efikasnija i bolja, prošle godine je usvojen zakon kojim su precizirane mjere, u odnosu na prijašnji, usvojen prije više od deset godina.

Za provođenje programa najčešće je potrebna saradnja drugih država. Stručnjaci pojašnjavaju da su podaci koliko je svjedoka u programu tajni, ali ističu da se i program rijetko primjenjuje. Navode primjer da se od milion stanovnika u program zaštite uključe svega tri slučaja.

Iako se rijetko primjenjuje, stručnjaci smatraju da je jako bitno da program postoji jer svjedocima pruža mogućnost da u potpunosti budu zaštićeni i svjedoče bez straha da će oni ili njihove porodice biti ugroženi.

Provjere podobnosti

Ključne osobe bez čijih svjedočenja teško krivično djelo ne može biti dokazano, mogu se uključiti u program zaštite kada su zbog svjedočenja ugrožene. Takvim svjedocima ulazak u program zaštite se nudi tek kada dobiju prijetnju, ali i kada ne postoji drugi način zaštite.

Zakon koji reguliše ovu oblast usvojen je prije više od deset godina. Zbog uočenih nedostataka, prošle godine je usvojen novi zakon, kojim su precizirane neke odredbe. U program zaštite mogu biti uključene samo osobe koje svjedoče u slučajevima ratnih zločina, terorizma, organizovanog kriminala, te djela za koja se može izreći kazna od pet godina zatvora.

Zakonom su propisane i detaljne procedure o pokretanju postupka ulaska u program. Sud i Tužilaštvo BiH mogu predložiti ko od svjedoka može ući u program zaštite.

Dragiša Andrić iz Odjela za zaštitu svjedoka u SIPA-i, pojašnjava da se prije ulaska u program vrše određene provjere kako bi se utvrdilo da li je predloženi svjedok podoban za to.

Andrić ističe da se u toj fazi vrše psihološke i sigurnosne provjere svjedoka, te svih osoba koje zajedno s njim ulaze u program. Nakon toga predlažu koje bi mu mjere dodijelili i koliko traju, te predviđaju finansijske troškove za provođenje tog programa.

Mišljenje SIPA dostavlja komisiji koju, prema zakonu, čine sudija Suda BiH, tužilac Državnog tužilaštva i načelnik SIPA-inog Odjela za zaštitu svjedoka.

“Komisija donosi odluku da li će program biti pokrenut ili ne. Ukoliko komisija donese odluku o pokretanju programa, tada mi sa svjedokom i osobama koje ulaze u program zaštite sklapamo sporazum gdje se predviđaju prava i obaveze za obje strane u programu. Od dana potpisivanja tog sporazuma možemo reći da je počelo provođenje programa”, pojašnjava Andrić.

Zakonom su propisane i mjere zaštite koje se mogu primijeniti u programu, a to su fizička i tehnička zaštita svjedoka, premještanje unutar ili van BiH, te prikrivanje ili potpuna promjena identiteta.

Stjepan Gluščić, profesor Visoke policijske škole koji je bio dio radne grupe za izradu Zakona o zaštiti svjedoka u Hrvatskoj, kaže da je za provođenje nekih od ovih mjera važna međunarodna saradnja i sporazumi između država. Time se omogućuje da se svjedoku zaštita pruži i izvan njegove države.

“To je ključ, jer ako imate mali broj stanovnika u državi, a mi smo male države, teško je da vi tu možete uspješno djelovati”, pojašnjava Gluščić.

Odricanje prijašnjeg života

U SIPA-i kažu da je dosad nekoliko svjedoka iz predmeta za ratne zločine u BiH uključeno u programe zaštite, koji se za sada, kako tvrde, uspješno provode.

Iako se program zaštite svjedoka u predmetima ratnih zločina nije mnogo primjenjivao, nove zakonske odredbe će, kako smatraju u Državnom tužilaštvu, omogućiti bolje i efikasnije provođenje mjera zaštite.

Svi podaci o programima su tajni, te zbog toga nije poznato koliko je svjedoka u BiH i Hrvatskoj uključeno u te programe. Profesor Gluščić kaže da, iako se program zaštite rijetko primjenjuje, važno je da postoji jer svjedocima psihološki pruža osjećaj sigurnosti.

“Kao cjelina je bitno da se mjera može primijeniti. Ona je rijetka i statistike govore da se od milion stanovnika zaštita, kao ozbiljna metoda izvan i u postupku, koristi u svega tri slučaja”, kaže Gluščić.

I pored toga, stručnjaci ističu da ulazak u program nije jednostavan jer se osobe koje u njega ulaze, često moraju odreći dotadašnjeg života.

“Oni se moraju odreći jako puno stvari, svojih ljudskih prava i sloboda. Njima mora biti ograničeno kretanje. Mi im određujemo mjesto boravka, moraju prekinuti odnos sa svojim prijašnjim životom… Trebaju promijeniti prijatelje, imati novi život, možda promijeniti državu”, kaže Andrić, pojašnjavajući da zbog ovako strogih mjera mnogi svjedoci, kada budu upoznati s ovim, odustanu od programa.

Iako se program zaštite svjedoka u BiH može provoditi samo na zahtjev državnih pravosudnih institucija, predstavnici ostalih tužilaštava kažu da u slučaju da im se desi da za nekog svjedoka zatrebaju ove mjere zaštite, taj predmet bi proslijedili Sudu BiH.

“Ako je to baš ključni svjedok koji bi završio slučaj, onda bi predlagali da se preuzme od strane njih, pa da oni omoguće te mjere zaštite. U takvim slučajevima mi bismo predložili Sudu BiH da se taj predmet ustupi Tužilaštvu BiH, jer Tužilaštvo BiH ima takve mogućnosti zaštite preko SIPA-e”, objašnjava Jasmin Mesić, tužilac Kantonalnog tužilaštva u Bihaću.

Finansijska sredstva za provođenje programa obezbijeđena su u budžetu BiH, a u SIPA-i kažu da nije moguće reći koliko jedan program košta, jer to zavisi od slučaja do slučaja. Dodaju kako za sada imaju na raspolaganju dovoljno finansijskih i dugih resursa.